Aktualno

VUK na ponos organizatorima i bendovima i sramotu metal 'fanovima'

7.9.2009. @ 11:33 Ljudevit Cikač Ciky

Usprkos najavama o pogoršanju vremenskih prilika baš u dane festivala, jednako kao i u slučaju ovogodišnjeg Metal Campa kad su nas meteorolozi također 'plašili' da ćemo totalno pokisnuti, VUK Fest Open Air bio je po imenima koja su najavljena preveliki mamac da bismo ga propustili.

I doista, što se tiče vremenskih prilika, tmurni oblaci na putovanju do Varaždina slijedili su nas poput sjene, nikako da ih se riješimo, a u konačnici su i 'istresli' veliku količinu svog sadržaja na ekipu koja se zatekla na vrlo lijepo uređenom, i za nastupe i više nego pogodnom prostoru dravske špice.

Do kojeg je, istina, malo kompliciranije i 'šljunkovitije' doći pa koji priručni putokaz ne bi bio naodmet. Sam prostor nalazi se na lijepom mjestu, plus toga ispred stagea je popločen, a tu su i tende, tako da onaj tko nije htio, nije morao pokisnuti. A na žalost, i gotovo nevjerojatno, onih koji su mogli biti mokri, ne samo u petak, nego i u subotu, bilo je sramotno malo. Toliko malo da mi je neugodno napisati koliko, a trebalo je nekolilo minuta da se izbroje na prste.

No zato, 'prošećete' li, poput mene, samo dva do tri puta mjesečno po metal forumima, već na prvi pogled uočit' ćete kako sve pršti od procjena 'stručnjaka' koji o našem metalu znaju sve; prošlost, sadašnjost i budućnost analiziraju je bolje od vojnih analitičara Rimskog carstva i, naravno, uvjereni su da su u svemu u pravu i sve najbolje znaju.

Treba li pak doći i vidjeti te o kojima se piše i priča, što bi značilo i podržati ih, e, tu već nastaju problemi. Deseci izgovora sigurno će se moći čuti i čitati i nakon ovog festivala.

Ipak, ovoga se puta barem oni neće morati izmišljati, jer za petak je sigurno 'kriva' loša vremenska prognoza, jednako tako i za subotu, plus nogometna utakmica Hrvatska – Bjelorusija. Pa kud će 'pravi' hrvatski metalac pored takvih prijetnji i događanja još i na metal festival na kojem sviraju, zamislite, naši bendovi. I još k tome dati 40 kuna za jedan, a čak 60 za dva dana festivala, na kojem nastupa jedva nešto više od deset bendova. Nema šanse, to je ipak previše.

Dobro, dosta jadikovki, takvi smo kakvi jesmo, na žalost, ne od proteklog vikenda, idemo se ipak koncentrirati na festival, koji je u dva dana zaista ponudio mnogo toga dobroga. U prvom redu, ekipa iz Udruge VUK doista se potrudila, prvo da dovede moćna imena našeg metala, plus ona koji to tek žele biti, a drugo, bili su stalno i svima na usluzi, rastrčani i lepršavi, baš kao da je došlo barem 300-400 ljudi, koliko bi, po svemu pripremljenom, bilo optimalno i realno.

Plus toga, osigurali su razglas, kojim je 'dirigirao' poznati majstor Gežo, kakav se može čuti (i vidjeti) na mnogim većim koncertima i festivalima, što nije nimalo nebitno. Dakle, svi su preduvjeti bili osigurani, osim možda nekoliko 'detaljčića'. Zaboravili su dati oglas i za sve 'zainteresirane' postaviti 'saunske' kabine s ugodnom temperaturom, pogledom na pozornicu, besplatnom hranom, pićem i, naravno, osiguranim prijevozom na i s festivala. Nisu sada, ali ako nastave tradiciju festivala, a ne znam zašto ne bi, iduće bi godine i to mogli napraviti pa da baš sve bude u službi naše, metalu 'do groba' odane publike.

Prvi dan festivala, onaj u petak, počeo je s četrdesetak minuta zakašnjenja, što zbog prijeteće kiše, što zbog očekivanja da će se u posljednji trenutak, kako je to kod nas običaj, ipak pojaviti nešto publike. No nije, i festival je otvorila skupina Structure Of Pain, koja je svojom svirkom do kraja izazvala kišu, koja je i do tada i više nego ozbiljno prijetila.

SOP je jedna sasvim zadovoljavajuća ekipa, koja, s obzirom da su vrlo mladi i uglavnom neiskusni, kombinira gothic doom, death i melodični black metal (možda i još nešto), i to radi sasvim solidno. Muzički nisu slabi, a klavijaturistica je posebno zanimljiva, dobro svira i usto je cijelo vrijeme totalno 'in' u nastupu.

U njihov opus se jako dobro uklapaju growlinzi basista, a nikome nije bilo jasno zašto je pjevačica vrištala i pokušavala, pojma nemam, a niti me ne zanima, 'kopirati' Danija iz Cradle Of Filth, kad je i više nego očito (a i znam to otprije) da ima jakom dobar 'čisti vokal' (po 'boji' nešto poput Sonye iz Theatres Des Vampires)i da ga s tim prenemaganjem samo kvari, baš kao i cjelokupnu svirku. Dakle, izbaciti vrištanje, još vježbati i drugi puta će biti bolje.

Infectology je bio sljedeći bend koji je nastupio i koji nije na mene ostavio neki poseban dojam. Ne mogu reći da nisu bili dobri, bubnjara stvarno imaju pravog, dečko lupa sve u sedamnaest, pjevač izvlači najdublje tonove bez velikih naprezanja i k'o od šale, no to je tek reciklaža recikliranog, nakon nekoliko stvari dosadnjikavo, pa je valjda i to razlog što ih nisam ozbiljnije doživio.

Plus toga, mislim da su svirali uglavnom obrade, koliko sam čuo nešto od Dying Fetusa, bilo je malo 'lepog Zagorja' zelenog, a za kraj "T.N.T" od AC/DC, uz kojeg sam se podsjetio da sam nedavno gledao Six Feet Under. Dobro, ne i puno više od toga.

Sljedeći bend, Black Division, ostavio je nekako 'najtanji' dojam, i to ne s muzičke strane, jer sviraju sasvim solidan thrash metal s utjecajima Kreatora, u kojem se, doduše, jako čuje da im treba još dosta svirki, već iz razloga što su im gitare, pogotovo bas, često 'krčale' (navodno su posudili kablove). I to dosta pa je sve to izgledalo šlampavo, neozbiljno, i sigurno utjecalo i na performere, za koje se vidjelo da su ih ti problemi malo 'kočili', a tako nešto naravno da mora pokvariti ukupan dojam o nastupu. Dakle, još jedna prolazna ocjena, a za nešto više slična preporuka kao dio one za Structure Of Pain.

Za vrijeme nastupa prethodnih bendova pričalo se i dogovaralo o opciji da se dio programa, zbog kiše, a i očekivanja većeg posjeta, prebaci na subotu, a kako su Infectology navodno trebali biti u Đakovu drugi dan, a Black Division su iz Osijeka, njima je takva varijanta otpala. Baš kao i s Tito's Boysima koji su subotu imali odavno 'rezerviranu' zbog supportiranja The Offspring.

A baš ti Tito's Boysi sviraju 'zdravi' punk s temeljima izvučenim iz najvećih bendova tog žanra s kraja sedamdesetih, i nemaju baš puno veze s 'baby' inačicom tog žanra, kakav su u devedesetima promovirali baš spomenuti The Offspring, Green Day, kasnije Good Charlotte i da se dalje ne zamaram prisjećajući se još nekih 'hibridnih' punkera.

Svoj su set pjesama, iako i oni pred malo publike i uz kapljucanje kiše, sasvim pristojno odradili i prva misao koja mi je pala na um je ta da će sigurno dobro zagrijati publiku u Zagrebu. Vrlo živa, aktivna, dobro raspoložena ekipa predvođena komunikativnim pjevačem trebala je u jednoj od varijanti biti zadnja koja nastupa u petak, pa sam otišao tik pred kraj njihovog nastupa, da bi drugi dan čuo kako je nakon njih nastupio još jedan bend, Dead Fish.

A ta, toliko očekivana subota, nije donijela bitnije pomake u dvije najosnovnije stvari. Prvo, publike je bilo tek neznatno više, istina, jedno tri puta više nego u petak, no i to je izgledalo sramotno smiješno, ali, opet, raspoloženje je bilo bolje i atmosfera koju je stvaralo to nešto malo ljudi bila je jedna od boljih stvari koje su se dogodile u subotu. Drugo, vrijeme se taman počelo kvariti u poslijepodnevnim satima, nešto pred početak nastupa, da bi tijekom svirke Omega Lithium i ostvarilo svoje prijetnje.

Na početak nisam stigao, samim tim i propustio skoro cijeli nastup grupe True (osim jedne pjesme) i mogu tek prenijeti misao jednog mog kolege koji je rekao da su sasvim zadovoljili, pa tako neka ostane. To ne bih mogao reći za Chained In Agony, koji sviraju žešću varijantu melodic death metala, onako u stilu At The Gates, ili to bar pokušavaju.

S obzirom da je razglas bio gotovo perfektan, čulo se nekoliko 'preskakanja' na gitari, tu i tamo koja nesinkronizacija, a i ne bi bilo loše kada bi pjevač 'jebanje boga', podrigivanje i još ponešto, ostavio za neke druge trenutke, jer nije bilo zabavno skoro nikome. Osim valjda njemu.

Jednako kao i cijeli bend svoje degutantno i krajnje neprofesionalno ponašanje nakon nastupa, poput lupanja po stolovima, prevrtanja klupa, urlanja i slično, jer sve je to dio ukupnog dojma o bendu. No dobro, dečki su mladi, još valjda i zaigrani, ali zato imaju volje, potencijala, sigurno i nešto znanja i nakon nekoliko koncerata će biti uigraniji i ozbiljniji, jer samo takvi mogu izazvati 'respect' kod onih koji im nisu susjedi i prijatelji od djetinjstva.

Suprotno od njih, zadarska skupina E.N.D. svoju je profesionalnost, uigranost i kompetentnost pokazala na svim poljima i mogu reći da su imali, pa možda i najbolji nastup od svih bendova. Njih sam, ako se ne varam (isprika ako griješim), gledao prije nekih 6-7 godina kada su bili predgrupa Pungent Stench i koje sam još tada zapazio kao odličan death metal bend, a nakon ovoga što su pokazali u Varaždinu, definitivno mogu reći da su jedno od jačih imena našeg metala.

S ponešto ubačenih death core elemenata malo su obogatili svoj stilski izričaj, a izuzmemo li bubnjarove probleme s rušenjem dijela opreme tijekom svirke (toliko se čovjek valjda uživio, a nešto možda i nije bilo dobro složeno), što i nije toliko grijeh, njihov je nastup doista bio totalno profesionalan. Kao i vokalov kontakt s publikom, koji je bio na zavidnoj na razini.

Tako se sviralo u počast pokojnom basistu, pa Varaždincu koji već neko vrijeme živi kod njih u Zadru, a na kraju se s "I'm So Bad Baby I Don't Care" odala počast i speed rock generalima Motorhead. Čulo se da imaju i novi album pa se nadamo da ćemo ga dobiti prigodu čuti.

Brutalno žestoke i 'opake' svirke naslijeđene su mračnim gothicom u izvedbi zagrebačke Phantasmagorie, koja niti ovoga puta nije oduševila, a niti razočarala. Jednostavno, to su oni, i kome pašu taj ih može gledati i slušati stalno, a kome ne bolje da ne pokušava niti u najmanjim omjerima.

Mislim da su i skratili set listu, pa su stoga stradale' neke klasične i na koncertima stalne "Nephilim" i "Djevojka od bronce", a umjesto Abbine "Gimme, Gimme Gimme" bolje bi 'legla' neka obrada od Billy Idola, koje oni uvijek dobro odsviraju. A dobro je, kao i uvijek, 'legla', recimo "Isolated".

Vjerujem da je meni, kao i mnogim nazočnima, najzanimljiviji ili bolje reći najiščekivaniji, bio nastup umaških gothic metalaca Omega Lithium, jer se o njima u zadnje vrijeme dosta priča i piše, s obzirom da će im debi album objaviti Drakkar Records, a kreću i na turneju sa Svbway To Sally.

Koncert je započeo 'vatrenim' showom djevojke i dečka u prvim redovima malobrojne publike, a prema onom što su prikazali, očito je da se radi o dobrom bendu, i ako im Drakkar da dobru potporu, mogli bi u dogledno vrijeme postati najznačajnije hrvatsko ime na inozemnim prostorima.

Iako se vidi da su dosta mladi, očito je da su samouvjereni, jako dobro sviraju, pjevačica ima poprilično dobar glas, kojem očito fali tek malo 'škole' i više iskustva, ali zato zna s publikom. Baš kao i gitarista, koji je također stalno 'radio' na publici, a usto, participira s back vokalima. U stilu s njihovim gothic opredjeljenjem, vrlo dobar im je i kostimirani izgled, a ozbiljnija zamjerka ide na račun ipak, malo prevelikog korištenja matrica, u kojima su montirane klavijature, sampleovi, back pjevanja i slično pa to stvara dojam neprirodnosti.

Mislim da bi s live klavijaturistom (pa nek i on 'sampla') i jednom back pjevačicom, barem na 'živim' nastupima, to puno bolje zvučalo. No u svakom slučaju, radi se o jako dobrom bendu s ozbiljnim predispozicijama za 'napraviti nešto', i žao mi je tek da nisam bio upoznat s pjesmama, jer bih onda lakše pratio koncert.

Tijekom nastupa Omega Lithium počela je padati kiša, što nije omelo najhrabrije da ga prate u blizini pozornice, a na njegovom smo kraju zbog određenih problema morali otići, tako da nisam vidio nastup Fathera, glavnog benda večeri i trenutno (bolje reći već duže vrijeme) perjanice hrvatskog metala. Sudeći po onome što znam, jer sam ih već gledao, a i prema dojmovima koje su mi prenijeli kolege, i pred to malo ljudi pokazali su svoj profesionalizam i odsvirali odličan nastup. Baš takav kakav sam očekivao, makar ga nisam vidio.

Njihov nastup bio je i kraj još jednog VUK Festa, na kojem su se iskazali svi bendovi u, možda i najvažnijem segmentu – bilo da su svirali za pet ili pedeset ljudi, dali su sve od sebe, pa koliko tko zna i može, i za to im dajem jedan veliki respect.

Ne i našoj publici, naravno u prvom redu onoj iz sjeverozapadne Hrvatske, koja se još jednom pošteno ošamarila, ali koju, takvu kakva jest, to uopće ne boli, niti ju je sram. Ali ima nas koje jest, a među te se sigurno ne trebaju stavljati bendovi, što je već rečeno, te pogotovo organizatori, mada, imali su i oni nekih propusta.

Pa zato, sljedeće godine s promocijom krenuti na vrijeme, organizaciju još malo proširiti, možda razmisliti i o lokaciji i staviti ju 'pred nos', te obvezno pozvati barem jedan do dva benda iz Međimurja, jer uz to što ih ima puno dobrih, iskustvo mi govori da je tamo i publika drukčija.

Tekst: Ljudevit Cikač
Foto: Ljudevit Cikač, Ivica Cikač

Izvještaji