Aktualno
Tko kaže da nema rock'n'rolla u Hrvatskoj?
1.9.2009. @ 09:38
Prije cca 15 godina bila je popularna reklama za sir koja je počinjala pitanjima muškarca pogleda a la ex ministar Primorac 'A gdje je sir? A gdje je sir? (dramaturška stanka) Nema sira?!' da bi nekoliko sekundi kasnije slavodobitno glasio odgovor 'Tko kaže da nema sira?'. Ljudi koji su 31.8.2009. došli u zagrebačku Tvornicu nisu došli zbog sira, nego zbog dobre rock'n'roll muzike.
Počevši s predgrupom October Light bilo je skoro tri sata izvrsnog programa. Mladi Varaždinci October Light postoje od 2005. godine te sviraju kršćanski rock, a ono što žele dati publici su pjesme ohrabrenja i suosjećanja (to mnogo bolje zvuči na koncertu nego što ovdje piše).
"Kršćanski je Bog slave, veselja i radosti" čulo se na koncertu iz pjevačevih usta. 'Hell, yeah!', bio je 'primjereni' odgovor iz publike. October Light broji 6 članova (5 braće i prijatelj na bubnjevima), sviraju u postavi bubanj, bas, gitara, klavijature, saksofon, trombon, a mogu i izmjenjivati instrumente.
Zvuk koji oni prave je čvrst, rockerski monolitan, povremeno psihodeličan, dok kao uzore navode Switchfoot i Supertones. Bend je iznimno uvježban i sposoban generirati uzbuđenje i užarenu atmosferu, što su bez po muke i činili. Iza njih je uostalom mnogo koncerata po Hrvatskoj i inozemstvu, što se i osjeti, dok su autorski na visokoj razini.
Jednom riječju, vrijedilo ih je poslušati. Vjerojatno zbog engleskih tekstova neće dobiti zasluženu pažnju u Hrvatskoj, no dao Bog da budem u krivu.
Sugrađani benda October Light grupa Voodoo Lizards nastavila, je koncert s visokonaponskom svirkom. Voodoo Lizards je trenutno trio (bubnjar, ritam i solo gitara) koji je za sada 'posudio' basista za ovu hrvatsku mini turneju i snimanje albuma, a na koncertu im je pripomagao i odlični klavijaturist.
Njihov nastup je podijeljen u tri dijela, u prvom su sami, u drugom su svirali s Fowlerom, dok u trećem s Jimmy Ripom. Kao i kod October Lighta, i kod Voodoo Lizardsa se osjete sati i sati vježbanja u garaži, rupi ili podrumu te vrlo dobar autorski rukopis.
I Lizardsi njeguju žestok rock'n'roll, ali upotrebljavaju nešto bazičniji instrumentarij, s maštovitim gitarskim dionicama i vrlo kompetentnim vokalom. Povremeno odu u funk ritmove, pa malo u blues-rock, pa malo u pjesme nježnije atmosfere, ali uvijek zadržavaju svoj prepoznatljivi stil. U prvom dijelu njihova koncerta zabljesnula je "We Drink the Sun", a "Song of Thirst and Hunger" donijela je mnogo veselja onima koji su se uželjeli prave žestice.
Ulaskom Bernarda Fowlera na scenu Lizardsi i cijenjeni gost (prateći vokal The Rolling Stonesa od 1989.) sve više skreću na teritorij funka (osobni sud), a izvest će i obradu hita Thin Lizzy "Jailbreak" (pazite stihove "Tonight is gonna be a jailbreak, somewhere in this town". Kako se to misli negdje u gradu? Ako je Jailbreak, onda valjda u zatvoru!?) koja će za razliku od ostatka koncerta zazvučati bezlično i beskrvno.
Fowler i Lizardsi kao da nisu uspjeli prenijeti onaj romantično-buntovnički šarm Phil Lynotta. Stara balada "Wild Horses" je slijedila, i to u pomalo aranžmanu prikladnom za grupu Bon Jovi, ali interpretatorska snaga je prisutna u punom sjaju. Isto to, i još mnogo, mnogo toga više se može reći i za izvedbu klasika "Jumpin' Jack Flash", na kojoj se postojećim muzičarima na sceni pridružio gitarist Jimmy Rip. "Jumpin' Jack Flash" je bio istinski i dobro isplaniran vrhunac koncerta, gitare su sjekle zrak, vokal je bio sjajan, a publika rasplesana.
'Tom Waits s gitarom' jedna je od prvih pomisli koja se javila kada se Rip pojavio na sceni. Doista, Jimmy Rip se voli baviti južnjačkom gotikom, interesira ga ono što je 'na rubu Amerike', i uz teške (i ne nužno najugodnije) gitarske dionice polako se išlo u rashlađivanje i osvježavanje, odnosno chill out. "Ovu sam pjesmu napisao s Mick Jaggerom. Znate ga? Mali tip, ima velika usta.", pojasnio je pri uvodu u pjesmu "Don't Tear Me Up".
A okupljeni definitivno neće poderati uspomene na ovu ljetnu večer koja im je pružila mnogo izvrsne zabave i nadasve demantirala kako danas u Hrvatskoj nema dobrih mladih bendova. Počnite od Varaždina...
