Recenzije

Veseli klavirski anti-folk/pop

10.10.2009. @ 17:23 Siniša Miklaužić

Ima nešto toliko slatko i neodoljivo u Regini Spektor i njenim pjesmama da joj se vrlo teško oduprijeti, posebno iz tog razloga što je svakim albumom još bolja, dinamičnija i šarmantija, prava anti-folkerica koja se ne libi upotrijebiti pop formu u svojim pjesmama na najuvrnutiji mogući način.

Rođena je u Rusiji, ali već kao klinka, u vrijeme Perestroike, emigrirala je iz nje, da bi potom proputovala pola svijeta do konačnog utočišta u Bronxu. Tada, u New Yorku, je ponovno zasvirala klavir i polako se njena karijera počela graditi. Iako je isprva bila jako zagrižena za klasičnu glazbu, američka pop kultura, prvenstveno punk i hip-hop, okrenuli su je nešto modernijem glazbenom izričaju u kojima nikad nije zaboravila svoje korijene, budući da joj je klavir i dalje glavno oružje.

S 21 godinom izdaje svoj prvi album "11:11" kojeg je prodavala na svojim koncertima, a sličnu sudbinu je imao i drugi album "Songs" koji je također, kao i prvijenac, izdan vlastitim snagama u maloj nakladi, da bi nakon svjetskog uspjeha bili reizdani u pravim CD bookletima. Pravi uspjeh slijedi prije trećeg albuma "Soviet Kitsch" kada upoznaje dečke iz The Strokesa (zajednički singl "Modern Girls & Old Fashion Men") s kojima je bila na turneji pa ne čudi kasniji uspjeh spomenutog albuma.

Prošli album star tri godine "Begin To Hope" pokazao ju je u pravom svjetlu, kao autoricu koja zna što želi i to radi neviđenom lakoćom skladanja uz povremenu pratnju starih prijatelja (odlična suradnja s Nickom Valensijem u pjesmi "Better").

Danas, prije preslušavanja novog albuma "Far",vjerujem da su svi fanovi imali velika očekivanja te da nisu ostali razočarani niti u jednom dijelu ovog izdanja, jer sadrži sve ono što Regina najbolje radi, a to je jednostavna nit pjesme kojom dominira njen prelijepi vokal uz pritajene orkestracije i često vrlo zaigrane melodije.

U tom pogledu, "Far" gotovo da i nema mane, budući da se preslušava lako, pa prst često sam kreće prema tipki 'repeat all' što je uvijek dobar pokazatelj za kvalitetu albuma. Ok, kod tinejdžera se to događa s albumima Rihanne, Britney Spears, Justina i sličnih, ali ovo se očito ne može uspoređivati s time jer je to (najlakše rečeno) pop za studente i starije.

Klavir je i dalje u prvom planu, ali sad to nisu klasične stadionske balade kakvima nas stalno davi Coldplay, već je Reginin spektar melodija većinom okrenut k nešto veselijim smirenijim temama koje svojom dinamikom oduševljavaju na prvu. To se moglo čuti već sa singlom "Eet" koji ima nekoliko preokreta u pjesmi, ali se cijelo vrijeme drži jedna prpošna atmosfera kojom zavodi slušatelja.

Uvodna "The Calculation" je gotovo dječji jednostavna i zaigrana, u "Blue Lips" malo podsjeća na Amy McDonald, "Folding Chair" je vesela pjesma koja podiže ritam albuma, "Machine" je prvo poigravanje s hip-hop ritmovima na bazu klavirskih dionica, dok je najavni singl "Laughing With" jedna od balada godine.

I do kraja albuma se nalazi nekoliko pravih anti-folk bisera, posebno u onim pjesmama u kojima teži svojem klasičnom zvuku, odnosno radosnim skladbama sa živahnim klavirom uz metaforičke stihove kao što je to u pjesmi o dvije ptičice ("Two Birds") u kojoj Regina ponovno briljira, što vokalno, što glazbeno gledano.

Američka Ruskinja postaje sve veća ličnost u ženskom folk pokretu novog milenija jer se neprestano iznova dokazuje sve boljim i originalnijim albumima.

Kada se pogleda retrospektivno, mnogo je postigla i napredovala od samoizdanih albuma s početka karijere pa joj sada nije teško pozvati u pomoć i najveće face (npr. na "Faru" nekoliko pjesama producirao je Jacknife Lee) da joj pomognu kada nešto zaškripi u njenom autorskom radu. Na svu sreću, to nisu veliki zahvati, većina toga ostaje gotovo netaknuto pa se otkriva prava Regina Spektor, a ne nešto zakamuflirano iza brda producentskih trikova.

Albumi