Aktualno

Anathema – bend koji je rasplakao Močvaru

8.6.2004. @ 15:48 Marija Leko

Dok smo promatrali zalazak sunca nad Močvarom i njegovo uranjanje u Savu, okruženi dragim ljudima i jatom krvožednih beštija(mislim na komarce:), uzbuđeni i oduševljeni na način na koji to mogu biti samo najodaniji i najžešći ljubitelji Anathemine glazbe, iščekivali smo njihov dolazak.

S jagodama u jednoj i bocom misnog vina u drugoj ruci hrabro smo kročili kroz more ljubopitljivih pogleda i nabildanih security tjelesa, oštrih čuvara liverpoolske petorke. Nakon svirki uvodnog benda (dečki, fakat je bed, al' nije da vas je ne'ko sluš'o), nastupili su odlični Ashes You Leave, riječka doom metal uzdanica, s predivnim ženskim vokalom koji je kod publike uzrokovao teške Nightwish halucinacije.

Kada je uzbuđenje svih prisutnih Močvaru dovelo do užarenja, na stageu su se najprije pojavile tri rutave glavice braće Cavanagh, i putovanje u drugi svijet je započelo. Shroud of False i Fragile Dreams uvele su nas u dvosatno emocionalno pražnjenje i ponovno punjenje, dobrano začinjeno obiljem suza ženske publike, a najvjerojatnije i muške, koja ih je junački skrivala.

Pjesme s predzadnjeg albuma (A Fine Day To Exit) poput Pressure i Release, predivna i smirujuća Inner Silence (Alternative 4), kao i sve ostale otpjevane te večeri, zasjenila je veličanstvena One Last Goodbye (koju je Vincent tog trena posvetio žrtvama rata u Hrvatskoj), uzrokujući privremeno sljepilo svim ženama te večeri, zbog otapanja velike količine crnog make-upa, pjesma za koju su se dečki zakleli da je više neće svirati na koncertima upravo zbog opisanog efekta:).

Oda muškoj publici bile su furiozne i adrenalične Judgment i Panic nakon koje je uslijedila vjetrom nošena i mirisom mora natopljena Temporary Peace. Posljednja pjesma ove večeri trebala je biti Flying, ali se onda desilo nešto potpuno očekivano... Urnebesno skandiranje tristotinjak duša odvelo je tu večer u najmračniju prošlost Anathemine glazbe – duh bivšeg pjevača, D. Whitea lebdio je nad svima, dovučen riffovima Sleeplessa i Vincentovim vokalom koji se na tren pretvorio u svoju potpunu suprotnost.

Nakon nježne Angelice uslijedila je olujna i oksimoronska Dying Wish, čiji su se taktovi poput olujnog mora odbijali o Močvarine zidove. Za kraj napravili svojevrsni homeage rodnoj zemlji odsviravši Albatros svojih sunarodnjaka, Fleetwood Maca, a nakon što ih razdragana i nimalo umorna niti zasićena publika nije puštala sa stagea, odsvirali su i posljednju pjesmu ove predivne večeri: Comfortably Numb (Pink Floyd), prigodnog naziva za sve one koji su te večeri teških nogu i lakog srca u kasnim noćnim satima napuštali Močvaru.

Ovaj tekst posvećujem svima koje je ohrabrila, utješila, obogatila i inspirirala glazba ovih predivnih ljudi.


Foto: v.j.
Fotografije s koncerta možete pronaći u galeriji fotografija.

Izvještaji