Aktualno

Na Szigetu nema recesije

20.8.2009. @ 09:55 Lana Bunjevac

Unatoč globalnoj ekonomskoj krizi koja zasigurno nije zaobišla niti glazbenu industriju, 17. po redu Sziget festival takvih problema nije imao. Iako su i Mađari, još mjesec dana prije nas, povisili svoju stopu PDV-a (i to za čak 5 %), a shodno tome i cijene ulaznica, posjetitelja nikada nije bilo više kao ni stageva (čak 13 glavnih), dok ništa slabija nego prethodnih godina nije bila ni ponuda bendova.

U utorak 11. kolovoza održan je tzv. Zero Day festivala, koji je pod parolom Love Music Hate Racism bio posvećen borbi protiv rasizma. Cijeli događaj organiziran je u suradnji s britanskom ambasadom, a nastupali su brojni mađarski i međunarodni bendovi. Koncertu je prisustvovao i britanski veleposlanik u Mađarskoj koji je izjavio da namjerava posjetiti i ostale koncerte te da je veliki fan Snow Patrol.

Srijeda, 12. kolovoz
Čast da otvore Main Stage i ovogodišnji festival pripala je electro clash bendu IAMX iza čijeg imena se krije Chris Corner, bivši frontmen meni vrlo dragog trip-hop benda Sneaker Pimps. Nakon što je 2003. napustio Sneaker Pimps posvetio se producentskom radu, a zatim je pokrenuo svoj solo projekt IAMX s kojim je do sada već izdao tri albuma (posljednji aktualni "Kingdom Of Welcome Addiction") inspirirana synth-pop muzikom '80-ih. i trenutno je lociran u Berlinu.

Live postavu benda čine još klavijaturistica Janine Gezang, bubnjar Tom Marsh i gitarist/basist Dean Rosenzweig. Uz prigodan styling (uniforme) te rekvizite kao što su suncobran i konjić za ljuljanje odradili su odličan jednosatni nastup te u potpunosti 'oteli show' Nouvelle Vague koji su nastupali iza njih.

Chris Corner očito vrlo dobro 'njuši' trendove; u doba najveće popularnosti trip-hopa Sneaker Pimps doveo je do jedne od najpoznatijih grupa tog žanra (možda ih se sjećate kao predgrupe na prvom zagrebačkom koncertu Placeba 2001. godine), da bi se zatim okrenuo sada vrlo popularnom electro clashu kakav primjerice izvode i Ladytron ili Ladyhawke.

Spomenute Nouvelle Vague nismo ni ostali poslušati nakon što smo na tonskoj probi čuli kako kasape "Master And Servant". Umjesto toga, selimo se pred u šumi (čitaj: hladovini) smješten MR2 Stage koji je bio namijenjem domaćim, mađarskim izvođačima.

Hvatamo zadnjih nekoliko pjesama psychodelic old school indie rock benda The Puzzle te cijeli nastup već etabliranih The Moog koji su bili mamac za vrlo mladu i pretežno žensku publiku. Imala sam priliku razgovarati s njima prošle godine, a u međuvremenu su izdali novi album na kojem je gostovao i basist David J iz Bauhausa, koji im je sâm ponudio svoje usluge, impresioniran njihovom obradom "Passion Of Lovers". Nažalost, ovaj put je nisu izveli, ali zato jesu "Out Of Space" The Prodigya.

Večernji termin na World Music Main Stageu bio je rezerviran za Calexico – standardnoj multinacionalnoj šestorci (tri Amerikanca, dva Nijemca i Španjolac) pridružio se i gost Jairo Zavala, gitarist iz Madrida.

Calexico promovira svoj još uvijek aktualni album "Carried To Dust" iz 2008., a uz nove stvari izmiješali su pjesme iz svih perioda i svih stilova. Tako su, unatoč raznolikosti instrumenata koje koriste na stageu (kontrabas, harmonika, pedal steel, buzoki...), na trenutke zazvučali kao jazz bend s obzirom na to da imaju jednu od najminimalističkijih ritam-sekcija u indie rocku.

Osim Joeya Burnsa na "Inspiracion" je zapjevao i trubač Jacob Valenzuela, a u spomen na Arthura Leea odsvirali su obradu kalifornijskog benda Love "Alone Again Or". Predivnu večer završili su pjesmom "Guero Canelo" s umetnutim stihovima "Desaparecido" Manu Chao (ponovo Valenzuela na vokalu).

Nakon Calexica požurili smo na A38-WAN2 Stage, smješten pod šatorom, gdje su za 23 h bili najavljeni White Lies. Kako su spomenuti stage i onaj na kome je svirao Calexico međusobno najviše udaljeni, trebalo nam je dobrih pola sata hoda i probijanja kroz masu. Srećom, s početkom koncerta se pričekalo do 23:30, no u šator ne da se nije moglo ući već se šatoru nije moglo ni prići bliže od 50-ak metara.

Organizatori očito nisu bili svjesni kolika je popularnost ovog benda kada su im namijenili šator a ne glavni stage. Na press konferenciji basist Charles Cave izjavio je kako su i sami bili iznenađeni svojim uspjehom ('prvi koncert imali smo u Londonu, a već drugi negdje u Europi') te je spomenuo kako ne voli usporedbe s Interpolom i Editorsima, već da su na njega najviše utjecali Paul Simon i The Talking Heads.

Ne bi bilo baš u redu da pišem o bendu koji nisam ni vidjela već samo ovlaš čula, sjedeći ispred šatora, pa izvještaj obećajem prvom sljedećom prilikom.

Četvrtak, 13. kolovoz
Drugi dan započeo je veselim britanskim duom The Ting Tings kojeg čine Katie White i Jules de Martino. Nisu im sve pjesme na razini hita "That's Not My Name" (osim spomenute pjesme najveći pljesak dogodio se kada je Jules usred svog DJ seta pustio temu iz "Ghostbustersa"), no vrckava Katie sve je osvojila. Nakon što 'odrade' Ameriku odlaze u Berlin gdje će u starom jazz klubu pretvorenom u studio snimati svoj drugi album.

S razglasa se, prigodno, orio "Blitzkrieg Bop" kada se na stageu pojavio najpoznatiji njemački punk rock bend Die Toten Hosen. Zajedno s njima pristigla je i hrpa njemačkih fanova s jednodnevnim ulaznicama; mnogima je to bila jedina prilika da ih vide, budući da su koncerti Die Toten Hosen u Njemačkoj redovito rasprodani. Rispekt i curama iz Delnica koje su se također na Sziget zaputile samo zbog ovog koncerta.

Na repertoaru su bili pretežno stari hitovi od kojih ćemo izdvojiti "Madeleine (aus Lüdenscheid)" koja je ovom prigodom preimenovana u "Madeleine (aus Budapest)".

Frontmen Campino, koji se odnedavno bacio i u glumačke vode (uloga yuppie fotografa u izvrsnom filmu Wima Wendersa "Palermo Shooting"), pokazao je zavidnu kondiciju i nezaustavljivo jurcao s jednog kraja stagea na drugi pa mu poneko kašnjenje za bendom opraštamo, jer ipak smo na punk koncertu i vaznije je pošpricati znojnu publiku mlazom hladne vode iz pištolja.

Svoju spontanost Campino je pokazao i tijekom izvođenja pjesme "Paradies" kada je, usred pjesme, naprosto stao s pjevanjem, zaključivši da u publici ima onih koji to rade bolje od njega, uperio prst u jednog dečka i izvukao ga na stage. Lokalni fan ne samo da se odlično snašao s njemačkim, već je djelovao kao da je na stageu svaki dan, a ne prvi put, pa Campinu nije preostalo ništa drugo nego da spremi svoj mikrofon u džep i s osmijehom na licu prepusti dečku ulogu vokala do kraja pjesme. Treba li spominjati kakav je pljesak dobio nakon povratka u publiku?

Petak, 14. kolovoz
Popodnevna kiša samo je nakratko osvježila treći dan festivala koji je počeo s australskim rockerima Jet. Simpatična petorka hedonistički je uživala u svom nastupu (neprestano su nazdravljali s čašama crnog vina) pa koga uopće briga što imaju samo jednu pjesmu koju svi znamo ("Are You Gonna Be My Girl?").

Njihova suprotnost bili su škotski Primal Scream - šutljivom Bobbyu Gillespieu ne bi škodio pokoji osmijeh, budući da je izgledao kao da će se svaki čas rasplakati. Koncert su otvorili s vrlo dobrom novom pjesmom "Can't Go Back", a uz mnoštvo zujanja, efekata i psihodeličnih gitara (ne zaboravimo i Manijevu košulju, koja je preživjela valjda još iz doba Madchestera) najbolje je zazvučala "Swastika Eyes".

Subota, 15. kolovoz
Subota je bila potpuno u znaku britanskih bendova, od kojih su najbolji dojam ostavili oni od kojih smo to najmanje očekivali, dok prominentnija imena nisu opravdala svoju ulogu headlinera.

Ovo zadnje se u prvom redu odnosi na Manic Street Preachers, kod kojih je jedini dirljivi trenutak koncerta bila uvodna "Motorcycle Emptiness", te u nešto manjoj mjeri i na Placebo koji ipak imaju objektivnih razloga, budući da se samo nekoliko dana ranije pjevač Brian Molko, iscrpljen virusom kojeg je pokupio u Aziji i jet lagom, onesvijestio na stageu usred koncerta u Osaki (u međuvremenu je na službenoj stranici benda osvanula i vijest da je Brian po povratku u London obavio potrebne pretrage te od liječnika dobio zabranu daljnjih nastupa u trajanju od 6 tjedana, što ih je primoralo da odgode sjevernoameričku turneju).

Prvi bend subotnjeg dana bili su Editorsi koji svoje uzore ne skrivaju, pogotovo frontmen Tom Smith. No, imali su mnogo bolji nastup od razočaravajućih Bloc Party dva dana ranije koji su na press konferenciji izjavili kako uzimaju pauzu od godinu dana i nisu sigurni hoće li bend i dalje postojati.

Bend koji me, uz IAMX, na cijelom festivalu možda i najugodnije iznenadio bili su Klaxons, što i ne bi bilo tako čudno da ih, još dok sam na papiru slagala listu svega što bih na festivalu voljela vidjeti, nisam procijenila kao najmanje zanimljiv bend četvrtoga dana. Totalno kriva procjena, budući da su me svojim energičnim, plesnim i veselim nastupom doslovce 'prikovali' za stage.

Ne znam tko je za njih smislio termin 'acid-rave sci-fi punk-funk', ali, jednostavno rečeno, oni su indie rock bend koji nudi drukčija (originalnija) glazbena rješenja od većine drugih bendova istog predznaka. Šteta zbog otkazane Hartere, uvjerena sam da bi i riječka publika uživala u njima.

Baš kao što je u njihovom nastupu uživao i novi bubnjar Placeba (rijetki su ga, doduše, prepoznali), mlađahni Steve Forrest (1986. godište), koji je u press zoni davao intervju za MTV. Uspjeli smo načuti kako je u Budimpeštu stigao nekoliko dana ranije i kako voli pohoditi festivale kao običan fan, a ne kao rock zvijezda.

"Jó estét Budapest", pozdravio je Brian Molko nakon otprilike treće pjesme i od svih (bilo ih je mnogo) koji su pripremali svoje govore na mađarskom, imao je uvjerljivo najbolji izgovor, a s novim imidžem (zalizane kose u repiću), djelovao je kao mlađa i mršavija verzija Karla Lagerfelda.

Uz već spomenutog novog bubnjara (koji je odradio i prateće vokale na novoj pjesmi "Ashtray Heart"), nova u tour postavi je i klavijaturistica koja je na "Battle For The Sun" bila zadužena i za električnu violinu vrlo neobičnog izgleda.

Placebo si, naravno, može dozvoliti da cijeli prvi dio koncerta svira isključivo nove pjesme, jer se zna da će kad-tad na red doći i ono što publika najviše voli - poput "Special K" ili pak "The Bitter End" izvedene na bisu. No, iako su imali objektivne razloge zbog kojih se ovoga puta nisu predstavili u najboljem izdanju, nakon pet odgledanih koncerata Placeba i dalje sam mišljenja da ona prva dva zagrebačka nastupa u Domu sportova još uvijek uvjerljivo drže prvo mjesto.

Nedjelja, 16. kolovoz
Kanađanin Danko Jones i njegov bend bili su prvi izvođači zadnjega dana i zgodno žanrovsko osvježenje od 'britanskog zvuka' prethodnoga dana. "Svirali smo ovdje i prošle godine, ali u nekom jebenom šatoru, to mora da je bila greška. Sada smo konačno na stageu na koji pripadamo", ciničan je bio Danko, naglasivši usput da oni sviraju "pure rock'n'roll" i da ne voli trpanje u žanrovske ladice pa ću i ja ostati pri tom opisu.

Danka smo ostavili da zabavlja publiku na Main Stageu, a mi smo se još jednom preselili na MR2 Stage gdje smo sat vremena uživali uz Amber Smith, biser mađarske indie pop scene. Ako još niste čuli za njih poslušajte na YouTubeu pjesme "I Was The First", "Time" ili "Select All/Delete All" pa recite da nisam u pravu. Želimo ponovo Amber Smith u Hrvatskoj!

Vraćamo se na glavni stage gdje Maximo Park ne uspijevaju privući baš mnogo ljudi. "Sziget, are you ready to dance?" zaorilo se iz megafona Paula Smitha, a njegova crvena bilježnica skrivala je "Girls Who Play Guitars", "I Want You To Stay", "By The Monument", "Books From Boxes" i druge.

Dobrano se umorivši od neprestanog skakanja po stageu, Paul je na kraju posebno pozdravio 'all the naked ladies', a oštrom oku nije promakla ni jedna koja je odijevena kao časna sestra crowd surfala po publici.

Uslijedilo je malo bazičnog punk rocka kao zagrijavanje za ono što ćemo (ili nećemo, još uvijek se dvoumim) uskoro moći vidjeti i u Zagrebu - The Offspring. Nešto deblji i kraće kose nego što ga pamtimo iz spotova, Dexter Holland zagrmio je "Hey man you know I'm really okaaaaay" i show je mogao početi.

Očekivano, odsvirani su svi najpoznatiji hitovi, ali ne mogu se oteti dojmu da ovaj bend gledam s jedno 10 godina zakašnjenja. Ulizivanje publici s 'vi ste najbolja stvar koja se dogodila rock'n'rollu' (?!) debeli je minus za momke u njihovim godinama, a sve skupa, zajedno s bisom, trajalo je nategnutih sat i 15 minuta pa je konačna ocjena korektno, ali ništa spektakularno.

A kao jedan od najiščekivanijih koncerata ne samo zadnjega dana, već i cijelog festivala, posljednje ime na Main Stageu bili su povratnici na scenu Faith No More. Patton i društvo (zna li itko uopće imena ostalih članova benda?) pokazali su da ih još ne drma 'midlife crisis', već da im sviranje i dalje ide 'easy'. Uz svjetlosne efekte i odličan razglas do izražaja je došao moćan glas Mike Pattona, za kojeg mi se ponekad čini da je sposoban pjevati sve, od operskih arija pa do growlanja.

Vrhunac koncerta dogodio se za vrijeme izvođenja pjesme "Epic" kada je Mike završio na ramenima najkršnijeg redara koji je s njim prošetao kroz razdraganu publiku. Gledala sam Faith No More neposredno prije raspada (Dom sportova 1997.), ali ono što smo ovdje vidjeli još uvijek zvuči vrlo uvjerljivo (jedino što bi Patton pod hitno trebao prestati nositi crvena odijela u kojima izgleda poput bogatog pimpa).

Od ne-koncertnih zanimljivosti spomenut ću još predstavu španjolske ulične kazališne skupine La Fura Dels Baus koja ove godine slavi 30. rođendan (najpoznatiji po nastupu na otvaranju Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine), a tematski je bila obilježena i 20. godišnjica pada Berlinskog zida - tim povodom na prostoru festivala bio je postavljen zid dug 50 i visok 2 metra na kojem su posjetitelji mogli ispisivati svoje poruke ili ga ukrasiti grafitima.

Službene brojke kazuju da je na festivalu ove godine bilo 390.000 posjetitelja (od čega 68.000 samo zadnjega dana), čime je za 5.000 premašen prošlogodišnji rekord. Organizatori mogu zadovoljno trljati ruke, a mi s nestrpljenjem očekujemo iduću godinu i nadamo se da će se najava o širenju festivala na Jadran zaista i obistiniti.

foto: www.sziget.hu

Izvještaji