Aktualno
Celjskim poligonom utrke 'vozili' metalci
17.8.2009. @ 00:08
Nastavljajući tradiciju Komena i Metal Manie Open Aira, autopoligon u Ljubečnoj nedaleko Celja i Paranoid Open Air, kako se sada zove festival, po prvi su puta ugostili 'horde' metalaca, koji su osim dobre muzike zajedno slavili i desetu godišnjicu prvog slovenskog metal portala paranoid-zine.
Doduše, nisu stigli u prevelikom broju, no prvo izdanje, kao i brojni festivali održani ranije, očito su uzeli svoj 'danak', mada, po imenima koja je doveo na premijerno izdanje, POA je već u svom prvom 'nastupu' pokazao da ima potencijal za nastavak.
Uz to što je organizacija bila dosta dobra (iako koji redar ispred stagea ne bi bio na odmet), treba istaknuti da je posebno zanimljiv festivalski prostor, odnosno autopoligon. Kojeg, osim travnatih površina gdje se kampiralo, obilježavaju i vijugave asfaltirane prometnice, a i sam koncertni prostor je na asfaltu pa je tako otklonjena mogućnost 'blatnog kaosa' u slučaju kiše, stalnog 'dekora' ljetnih festivala, iste one koja je u petak nakratko padala i malo zaprijetila, no srećom ipak se nije 'razljutila', pa nas je sve skupa samo malo osvježila. U konačnici, kakav bi to bio festival kojeg bismo mi pogledali, a da nema kiše. Ovoga puta, na sreću svih, pogotovo nas, kratkog 'daha'.
Baš je taj petak i dio subote bio termin kojeg smo odabrali za posjet festivalu, s obzirom da prije nismo mogli doći, niti kasnije ostati, zbog (što je to drag izraz) 'već ranije preuzetih obveza'. Poklopilo se tako da smo nazočili danu kada su 'razarali' death metalci, a prvi nastup koji pogledasmo bio je slovenske skupine Keller.
Njih su naslijedili Tasmanci Psycroptic, od kojih se ipak više očekivalo. Osim što su muzički (ili ako hoćete tehnički) daleko slabiji nego na studijskim albumima, dojam je i da su mekši, i bez obzira što ih se proglašava nekakvim nadama, tek su jedan od brojnih prosječnih bendova. Predstavili su inače pjesme s albuma "Ob(Servant)", računajući i tu.
Najviše muke bilo je za (pogotovo prije) nastupa Kanađana Beneath The Maccasre, koji su se pripremali 'ko da su, u najmanju ruku, neki od velikana metala. Ne znam je li bilo do njih, no mikrofone i instrumente podešavali su gotovo tri puta dulje nego bilo koji od bendova prije i poslije njih koje smo vidjeli.
Je li to razlog što se dojmovi s njihovog nastupa kreću između očajnih i užasnih, nebitno, no njihov death metal 'ukrašen' grind i HC elementima definitivno nije nešto što se duže pamti. Osim eventualno pjevača, koji je potezao 'iz pete' tolikom žestinom da je pocrvenio već nakon nekoliko sekundi (bilo je, doduše, i sparno nakon kratkotrajne kiše pa i to treba uzeti u obzir).
Death dominaciju prekinula je talijanska gothic skupina Theatres Des Vampires, prva koja je imala solidan nastup i koju mnogi uspoređuju s Christian Death. Doduše, ne onako dobar kao nekoliko posljednjih od njih viđenih, no bili su dobri. Računajući i koreografiju, koja je započela srebrnim maskama instrumentalista i crvenom 'rogatom' pjevačice Sonye, a nastavljena skidanjem maski te njenim performanceom u kojem je kasnije na tlu završila i jakna, a u finalnom se dijelu 'ofarbala' crvenilom, pa je koncert završila 'okrvavljena'.
Zanimljiv nastup kojeg je pokvarila obrada The Cultovog hita "Rain", koji je dosta loše odsviran, mada u njihovom aranžmanu u studijskoj verziji i ne zvuči loše. "Kain", "Bring Me Back", "Angel of Lust", "Lilith Matter Inferorum", "Unspoken Words", spomenuta "Rain", "La Danse Macabria Du Vampire", "Blood Addiction" i "Blut Divine" pjesme su koje je TDV izveo na koncertu.
Iako na pozornici možda i nekom djeluju 'zlobno' i 'zločesto', van nje su jedna sasvim solidna ekipa, s kojom smo popričali o nastupima u Hrvatskoj, za koje imaju samo riječi hvale, i kažu, uvijek će se odazvati pozivu da zasviraju kod nas.
Prvi, a u petak i jedini pravi death metal, prikazala je odlična skupina Misery Index, koja je, 'šarajući' kroz stare, a pogotovo pjesme s novog albuma "Traitors", pokazala da death metalci itekako dobro znaju svirati, da nisu svi isti, i da kod njih, baš kao npr., u nogometu, ima nekoliko kvalitativnih razreda. Po onome što su pokazali, Misery Index sigurno spadaju u neki viši i definitivno su ugodno iznenadili, pa je od njihovog nastupa praktički pravo počeo drugi dan, što je prepoznala i publika i u solidnom ih broju podržala.
Dojmovi s koncerta Misery Indexa nisu identični onima s Hate Eternal, čiji je koncert bio, najkraće rečeno, dosadan. Iako žestok i glasan, nismo ga ni po čemu upamtili, osim po činjenici koju mnogi spominju, a to je da je u bendu Eric Rutan, u nekoliko navrata član Morbid Angela. Koji je, bez uvrede za Hate Eternal, 'lik' iz neke druge priče.
Tako je nastup prvog headlinera protekao bez posebnih emocija, a drugi, bivšeg pjevača Iron Maidena, Blazea Bayleya i njegovog reformiranog benda, bio je jedan dobar heavy metal koncert. Ništa spektakularno, ali dobro odsvirano i otpjevano.
Blaze je bio sav u nastupu, stalno pozivao publiku na suradnju (pa i kad ga je netko pogodio limenkom pive nije se razljutio nego uzeo ručnik i pobrisao pod), puno pričao, premještao neke zvučnike koji mu nisu odgovarali kao 'postolje' dok se penjao na njih da bude što bliže publici. Baš toj publicikojoj je rekao da je izuzetno cijeni, jer, kako je rekao, 'mi nemamo velikog izdavača, nemamo veliki manadžment, ali zato imamo vas'.
Od svih se performera Blaze najviše kretao, najviše komunicirao s publikom ("... Figth or Die...", reče krasno i prigodno prije pjesme "Samurai"), između ostalog pitao i 'sjećate li se Iron Maidena ?', da bi nakon vriska oduševljenja najprije rekao da neće svirati ništa od bivšeg benda, što je izazvalo uzdahe razočaranja, da bi nakon toga ipak na red došla "Man On The Edge" i izazvala dijametralno suprotne emocije među ekipom.
Baš je set lista bila, pa 'ajmo reći, malo čudna. Počela je očekivano, naslovnom pjesmom s novog albuma "The Man Who Would Not Die", s kojeg se čulo dosta njih, no izostale su, recimo, "Born As A Stranger" i "Futureal", koje se stalno sviraju na koncertima. No ograničeni timing od 70 minuta očito je uzeo svoje, jer bi se s još 15 ili 20 minuta i za njih našlo mjesta.
Jednako kao i Theatres Des Vampires, i Blaze Bayley sa svojom je ekipom vrlo pristupačan, popričalo se s njima, 'fotkalo', i iz svega toga stekao dojam da je čovjek duboko svjestan da su vremena kad je s Iron Maiden svirao pred punim dvoranama i stadionima daleka prošlost, a realna sadašnjost nešto sasvim drugo. I tog čovjeka konačno treba prihvatiti kao Blaze Bayleya, a ne stalno 'kokodakati' da je bivši pjevač Iron Maidena.
Blaze Bayley set lista:
The Man Who Would Not Die
Blackmailer
Smile Back At Death
The Launch
Leap Of Faith
Man On The Edge
Tenth Dimension
Identity
Kill & Destroy
Alive
Samurai
Voices From The Past
-bis-
Robot
Petak su svojim koncertom zaključili slovenski black metalci Naberius, a zemljaci im Sagaris, koji sviraju muziku nalik na finske bendove tipa Ensiferum, otvorili su posljednji dan festivala. Jutro je počelo maglovito, no već oko 10 h bilo je izuzetno vruće pa je tek nekolicina najhrabrijih ispred bine, nešto više pod šatorom ispratilo nastup još jedne slovenske skupine, symphonic metalaca Eternity, čiju su svirku obilježili vrlo kvalitetni 'operatic' vokali pjevačice Jasmine te obrada Depeche Modeove pjesme "Enjoy The Silence", bez ikakve dileme metalcima najdraže nemetalne pjesme. Barem sudeći po broju njih koji je sviraju. A i 'pjesmetina' je to, mora se reći.
Eternity su na stageu iza 11:30 naslijedili hrvatski death metalci Monox, koji, poput većine svojih stilskih kolega, pjevaju o smrti i ratovima i to rade sasvim solidno. Bend je to, iskreno, za kojeg nismo nikad čuli do najava da svira na festivalu, a očito je da se mogu nositi s domaćim i inozemnim 'demo snagama'. Ako je dobro upamćeno, sudeći prema najavama pjevača, imena nekih od pjesama koje su svirali su "Supernova", "In The End" i "Ode To War".
Posljednji bend čijem smo koncertu nazočili bili su češki folkeri Žrec, koji su na paklenoj vrućini svirali metal u kojeg je ubačena staroslavenska tradicija, pa su gitarama i bubnjevima 'pomagale' violine i frule, a harsh i clean vokali nešto su uobičajeno u toj muzici, pa tako i kod njih. Tim, još jednim dobrim nastupom, završen je boravak na festivalu koji definitivno ima moći za nastavak priče.
Jedna od važnijih stvari koja ide u prilog je i ta da je lako doći do prostora na kojem se održava, no problema bi moglo biti kada on 'izraste', jer neće biti dovoljno mjesta za kampere, a kamoli za vozila. Ako (kada) se to dogodi, a to želimo organizatorima, kao i posjetiteljima koji su dobili još jednu poželjnu destinaciju, vjerujem da će se oni koji o tome brinu znati snaći.
Tekst & foto: Ivica i Ljudevit Cikač
