Recenzije

Novi album, stara (dobra) kvaliteta

3.9.2009. @ 13:08 Zoran Tučkar

Početkom ljeta 2009., godišnjeg doba u kojem se nekako najviše događa tuluma na plaži i ludih provoda, iz diskografske kuće Nonesuch izdan je jedan od albuma koji će vjerojatno biti u najužem krugu za album godine.

Iako je ljeto često poznato po raznim zabavama, ovaj album grupe Wilco donosi pomalo suzdržan zvuk, odnosno, kao da svoje demone drži na uzici i ne pušta ih preblizu na svjetlo dana.

Doduše, svaki pošteni nalaznik lijepih melodija će, ako posveti pažnju, ne samo ih naći nego i doživjeti u punom sjaju. Odulja pjesma "Bull Black Nova" je tako pjesma o ubojstvu djevojke iz perspektive momka-ubojice, dok tužnije strane samovanja dočarava "Solitaire", a "You And I" donosi gorki muško ženski duet koji pokušava spasiti što se spasiti da.

No, nije sve tako crno, na primjer u naslovnoj skladbi je prisutna zamjetna količina humora. Na ovom albumu se može osjetiti da su najveći utjecaj na glavnog njihovog autora Tweedya imali The Beatles, The Velvet Underground i Gram Parsons, odnosno vokalne harmonije The Beatlesa upakirane u ruho Velveta (pomalo 'metalna' i garažna izvedba gitarističkih rifova) uz prisustvo ranjivosti i otvorenosti Grama Parsonsa.

Duet Feist i Tweedya "You And I" nekog će slušatelja podsjetiti na antologijske duete Parsonsa i Emmylou Harris, međutim izvedba Feist i Tweedya je 'mudrija' (u smislu uravnoteženija i prigušenija što se tiče dočaravanja emocija, dok izvedbe Parsonsa i Harris više izražavaju emocije).

U najavi ovog albuma, Tweedy je spomenuo da je bend koristio studijske trikove u nešto većoj mjeri, međutim, to se (srećom) i ne osjeti, nego slušatelj uglavnom ima dojam da je zvuk kompaktan i fokusiran, bez suvišnih tonova i ekskurzija u nepoznato, kako to već zna biti s umjetnicima koji tretiraju studio kao instrument.

Ako "Wilco (The Album)" ima manu, onda je to možda u deficitu jednog 'pravog' radiofoničnog singla koji će konačno zauzeti, okupirati i prodrmati eter kojim vladaju precijenjene glazbene veličine i konačno grupu Wilco i u komercijalnom smislu prometnuti u respektabilne veličine svjetske rock glazbe. Mada se ovaj album ušuljao u američki Top 10 i "You Never Know" je postigla zamjetan uspjeh na listama što su svakako lijepe vijesti te bude vjeru i nadu u poboljšanje masovnog ukusa američke publike.

Kad se sve zbroji, Jeff Tweedy i grupa Wilco njeguju rasni pop-rock zvuk koji nosi jak autorski pečat. Struktura njihovih pjesama i aranžmani su neobični, pomalo nekomercijalni, neuvijeni, ali zvuče 'organski' (čitaj: toplo, prirodno, spontano, kao da svatko može to napraviti).

Budimo realni, iza ovih pjesama koje samo zvuče kao da ih svatko može napraviti stoji velik autorski rad i izniman kvocijent glazbene inteligencije. Bend je besprijekoran, a onaj tko želi naći ozbiljniji nedostatak na ovom prilično ujednačenom i vrlo kvalitetnom albumu, morat će biti stvarno na to jako nabrijan.

Albumi