Recenzije

Idealan omjer utjecaja s prva tri albuma

3.10.2009. @ 07:21 Siniša Miklaužić

U životu postoje bendovi koji ti se sviđaju i oni koji ti baš nisu previše dragi. Na spomen Phoenixa, prije pet godina bih slegnuo ramenima jer mi se njihov zvuk nije pretjerano sviđao, bio je to moderan elektro-rock bez pretjerane energije, s tek nekoliko hit singlica poput pjesama "Too Young" s prvijenca "United" ili "Run Run Run" s "Alphabeticala".

Veliki preokret u viđenju njihove glazbe dogodio se s trećim albumom "It's Never Been Like That" jer su tamo na pravi način pogodili omjer gitara i melodija, pa mi tamo zvuče kao pop verzija The Strokesa. Ovaj dodatak 'pop' uopće ne smatram manjkavošću, budući da su time dobili nevjerojatnu prohodnost albuma koji se zbog toga sluša u jednom dahu.

Danas, bez izgleda vrlo dobro, jasnih glazbenih okvira u kojima su spojili sve dosada snimljeno. Početni elektro rock spojili su sa spomenutim pop melodijama u novi biser nazvan, pomalo prepotentno, "Wolfgang Amadeus Phoenix".

Phoenix je bend koji nije doživio veliku svjetsku slavu jer dolazi iz Francuske, a vjerujem da bi bio mnogo uspješniji s engleskom ili američkom adresom stanovanja, jer je barem u rangu iznadprosječnih bendova s tih glazbenih rock scena. Postoje već desetak godina i ovo im je četvrti album u karijeri, a duboko se nadam da će ih biti još barem toliko.

Problem ovog izdanja je što je jako rano procurio u odnosu na originalni datum izdavanja što u principu i ne mora biti loše jer će se fanovi moći ranije upoznati sa svim pjesmama prije no što bend krene na turneju.

Kao što sam i ranije rekao, ono što su dosad radili, bend je nastavio i na novom albumu s nizom eksplozivnih pjesama koje jedva čekaju da zaplešete uz njih. Posebno bih u tome izdvojio najavni singl "1901" koji jednostavno rastura zvučnike, posebno ako liniju malo 'podebljate' glasnoćom.

Uvodna "Lisztomania" bi se odlično uklopila na "It's Never Been Like That", a posebno je dojmljiv piano refren koji prerasta u gitarski bljesak, "Fences" je psihodelija s kojom bi se mogle povući paralele s početkom karijere Phoenixa, dok instrumentalom "Love Like A Sunset Pt.1" i njegovim 'nastavkom' "Love Like A Sunset Pt.2" pokušavaju istraživati vlastite mogućnosti u eksperimentalnom i post-rocku što uopće ne zvuči loše.

Do kraja slijedi još nekoliko tipičnih pjesama iznimnih melodijskih potencijala zbog čega smatram da bi "Wolfgang Amadeus Phoenix" ponovno mogao prirasti mnogim srdašcima, kao i neki raniji albumi. Evo i nekoliko primjera zbog čega: "Rome" ima vrlo zarazan gitarski riff i tutnjavu bubnja i elektronike, "Countdown" zamamne bas dionice, dok se završna "Armistice" ističe šarolikom glazbenom podlogom u kojoj su čak ubačeni i neki srednjovjekovni instrumenti poput čembala.

Phoenix i dalje rastu u mojim očima iako ovaj album nije toliko briljantan kao prošli, ali ne mogu svi albumi biti mala remek-djela, nego je veličina benda u tome da nema podbačaja. Zasad, koliko god mi se isprva početna dva albuma nisu sviđala, Phoenix nema podbačaja.

Albumi