Aktualno
Večer dobrih momaka koji ne mrze ponedjeljak
11.8.2009. @ 08:22
"Next time we will be in your town", riječi su koje je pjevač U2-a Bono izgovorio na kraju prvog zagrebačkog koncerta. 24 sata poslije, isto mjesto, isto vrijeme i slijedila je skoro ista porcija rock and rolla od, istaknimo to, dobrih momaka.
U2 i Snow Patrol i The Hours su dolazili na scenu kao dobroćudni, simpatični, pomalo senzibilni momci iz susjedstva koji se međusobno jako spominju, jako podržavaju i posvećuju si pjesme.
Pjevač grupe The Hours čak je spomenuo istu sintagmu kao i Bono 'Krasni l-judi', hrabro je izgovorio na priučenom hrvatskom. The Hours zvuče pomalo kao mlađa braća Arcade Fire, a ima nešto sitno i U2, te britpopa. Pjevač ima kompetantan, ali malkice 'njonjav' glasić.
Bilo kako bilo, The Hours su imali i najteži zadatak kojeg su junački obavili: trebalo je od 18:30 do 19 h u svakoj sekundi svoga nastupa držati pažnju i koncentraciju publike koja se svakim trenom sve više povećava. Dakle, jedan krivi korak (ili nota) i ekipa će početi pričati međusobno.
Sastavljeni od iskusnih muzičara, The Hoursi su korektno odsvirali svoj polusatni set, ostvarili svoje ciljeve, vjerojatno svoju bazu poštovatelja povećali za neki prirodni broj.
"Sljedeću pjesmu posvećujemo grupi The Hours. Danas su nas dobili u nogometu", u jednoj od mnogobrojnih obraćanja okupljenima rekao je Gary Lightbody pjevač grupe Snow Patrol, koja je svoj nastup počela oko 19:30 pjesmom "Take Back The City", a u sličnom su tonu i nastavili: poletno i energično.
Prostor je bio već pristojno popunjen, a Gary još raspoloženiji za šalu nego prethodni dan: "Jako ste dobri prema nama večeras. Naročito vi gospodine" i pokazao na obližnjeg zaštitara.
Zaštitni znak nastupa grupe Snow Patrol je ipak Garyevo mahanje svojom glavom i trzanje zurkicom kao što su to radili The Beatlesi u mladim danima. Lightbody, čini se, uistinu uživa biti na sceni, a taj dobar osjećaj s lakoćom prenosi na publiku. Jednosatno druženje sa Snow Patrol je završeno pjesmama "Chasing Cars" i "Open Your Eyes".
"Ground control to major Tom", stihovi su stare pjesme Davida Bowiea, "Space Oddity" koja je desetak minuta nakon 21 h najavila da na svemirski postavljenu scenu stižu članovi grupe U2. U sam centar scene smješteni su bubnjevi Larrya Mullena Juniora koji su na platformi da se mogu okretati. I to nije slučajno, ipak je Larry Mullen okupio bend i bio njegov prvi šef, sve dok u grupu nije stigao Bono, a to je bilo pet minuta poslije inicijalnog okupljanja u jesen 1976.
Mullenovo bubnjanje popraćeno zamračivanjem označava početak koncerta, ubrzo iz tmine iskaču gitarist The Edge i basist Adam Clayton, a nakon njih praćen urlicima iz publike i pjevač Bono.
U odnosu na prethodni dan, bend je nešto opušteniji i spremniji na improvizaciju i komunikaciju s publikom. A nije ni zgoreg spomenuti da je ovaj dan bio prvi u planu za održavanje koncerta, tako da je u ponedjeljak publika bila mnogo glasnija, bučnija, raspjevanija i motiviranija da čuje U2.
Bilo je i plesanja s djevojkom iz gledališta (koja je doživjela da joj okupljeni skandiraju ime, valjda zato što se zove Simona), The Edgeovih malih, ali zgodnih improviziranja na gitari, a iznad svega, bila je to dvosatna porcija dobrote. Kao da je riječ o duhovnoj obnovi i to u najpozitivnijem mogućem smislu. Paradoksalno je čuti kada publika tako blaženim i ozarenim tonom pjeva "I Still Haven't Found What I'm Looking For", a slično je i s pjesmama koje su prožete gorčinom i tugom kao što su "With Or Without You" i "One" - one se doživljavaju kao moment za instant katarzu.
Drugi zagrebački koncert U2 pamtit ćemo po dirljivoj izvedbi Bona i The Edgea na gitari "Stuck In A Moment You Can't Get Out Of" te po šarmantnoj obradi "Stand By Me" (je li došlo vrijeme za Unplugged album, obzirom da je "Stay" koja je izvedena samo noć prije također zablistala u tako ogoljenom aranžmanu), a "City of Blinding Lights" je osim inspirirane instrumentalne izvedbe dobila vrlo zanimljivu svjetlosnu igru reflektorima.
Naslovna pjesma s davnog albuma "The Unforgettable Fire" na ovoj se turneji često svira, i to nakon godina i godina izbivanja iz koncertnog konteksta te zvuči besprijekorno.
Zamjerke? "I'll Go Crazy If I Don't Go Crazy Tonight" u remiksu zvuči kao nedovršena verzija neke stvari s albuma "Pop" (inače potcijenjene eksperimentalne ploče iz 1997.), a i Bonov glas je ponešto krhkiji nego prethodni dan.
Također, pri kraju stvari "Where The Streets Have No Name" moglo se čuti nešto što se zove ispadanje iz ritma, što je neobjašnjivo za pjesmu koja se redovito svira već preko 20 godina na skoro svakom koncertu. Isto tako, osjećalo se da je bendu na pojedinim pjesmama ("Unknown Caller" kao najčujniji primjer) pomagao minimalno jedan svirač, koji nije nigdje naveden, niti je bio vidljiv golim okom. Pa kad se već bore za transparentnost i druge lijepe stvari u životu, možda da počnu od tako nečeg.
A Bonovo akcijašenje? Prije otprilike dekadu i pol bilo nam je milo kad se zauzimao za Sarajevo i susjednu nam Bosnu i Hercegovinu, a sada okrećemo glavom i pitamo se koji k… kada Vox govori o burmanskoj gospođi Aung San Suu Kyi koja je dobila na tamošnjim izborima, ali je svejedno u pritvoru s kraćim prekidima već 19 godina. Kao da nikad u Zagrebu nije pobijedila politička opcija koja, iako je to po broju glasova zaslužila, nije dobila vlast.
Izvedbe "Sunday Bloody Sunday" i "Pride" su zagrijale atmosferu do točke usijanja, a onda su uslijedile "MLK" i "Walk On" posvećene Aung San Suu Kyi. 'Večeras hodamo za Aung San Suu Kyi', pisalo je na ekranu iznad scene, dok su za vrijeme pjesme "With or Without You" svjetla tisuća mobitela gasila mrak.
"Doviđenja" rekao je Bono na tečnom hrvatskom nakon što je U2 završio posljednju pjesmu na bisu "Moment of Surrender", koja je umirujućim hipnotičkim ritmom i nježnom melodijom poslužila kao poljubac za privremeni rastanak od ljudi s kojima će se s velikom radošću sigurno sresti još koji put u budućnosti.
Set lista, 10. kolovoza, 2009.:
Breathe
No Line On The Horizon
Get On Your Boots
Magnificent
Beautiful Day
Mysterious Ways
I Still Haven't Found What I'm Looking For
Stand By Me
Stuck in the Moment You Can't Get Out of It
Unknown Caller
The Unforgettable Fire
City of Blinding Lights
Vertigo
I'll Go Crazy If I Don't Go Crazy Tonight
Sunday Bloody Sunday
Pride (In The Name Of Love)
MLK
Walk On
Where The Streets Have No Name
One
- bis-
Ultraviolet (Light My Way)
With Or Without You
Moment of Surrender
foto: Iva Jila Mahalec i Tomislav Capan
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
