Aktualno

Motovunski glazbeni brežuljak

5.8.2009. @ 11:57 Marko Vukušić

Prošli se tjedan održao 11. Motovun Film Festival, čiji su posjetitelji ponovo imali priliku vidjeti brdo filmova, ali kao i svake godine bio je tu i sasvim solidan glazbeni brežuljak.

Uz tulume i partye koji su svaki dan trajali do zore u čarobnom ambijentu motovunskih zidina, održana su i četiri koncerta, a zadnji dan je kao iznenađenje prikazan i glazbeni dokumentarac Biljane Tutorov "Cargo Lost And Found (Work In Progress)". Film prati koncerte, rad u studiju i druge aktivnosti Darka Rundeka i njegovog Cargo Orkestra.

Kako je ove godine Motovun bio posvećen novom finskom filmu, organizatori su se potrudili dovesti dva jako zanimljiva finska izvođača 22-Pistepirkko i Ismo Alanko. Koncertnu ponudu upotpunili su hrvatski bendovi Cinkuši i Kawasaki 3p.

22-Pistepirkko je bend koji djeluje veće preko 25 godina, a u tom razdoblju ostvarili su (pjevajući na engleskom) i zavidan uspjeh izvan granica svoje domovine. Uz njihovo ime se obično navodi da su svirali eklektičnu smjesu popa, rocka, folka i elektronike i prije izvođača poput Primal Screama ili Becka. Zbog nešto mračnijih tonova prisutnih u njihovoj muzici dodao bih, da njihov zvuk zamislite kao kombinaciju maloprije spomenutih i Nicka Cavea ili The Walkaboutsa. Unatoč zanimljivoj svirci u Motovunu ipak nisu uspjeli ostvariti znatniju kemiju s publikom.

Svi koncerti počinjali su u 01:30, no Cinkušima je takav termin u Motovunu ipak nekako bolje legao nego sličan termin na posljednjem Rokaj festu. Svojim originalnim psihodeličnim folk rockom uspjeli su zabaviti i dio publike izvan kruga koji je dobro upoznat s njihovim radom. Koncert je bio pun mitskog osjećaja nekih davnih vremena, ali i rokerske snage.

Ismo Alanko je zbog svojeg glazbenog staža, kultnog statusa i stilske raznolikosti donekle sličan 22-Pisepirkko. U Motovunu je nastupio s bubnjarom/udaraljkašem koji je uz stojeću svirku na intrigantnom setu ispunio i dužnosti pratećeg vokala.

Na trenutke je njihova svirka podsjećala na nekonvencionalni no pitki pop Joe Jacksona kojeg je hrvatska publika imala priliku nedavno vidjeti na Radar festivalu. S druge strane, lo-fi pristup s Alankovim nesavršenim glasom i primitivnim sviranjem gitare nekome je mogao zvučati simpatično i lišeno umišljene pretencioznosti, a nekome pak amaterski. Kako bilo, njegov nastup bio je sve samo ne dosadan i predvidljiv.

Kawasaki 3p su privukli najviše publike svojim nastupom, čime su dokazali da duga diskografska pauza koju su nedavno okončali nije naškodila njihovom kultnom statusu. Moram priznati da me puno toga u muzici i nastupu ovog benda zna zasmetati, od tekstova koji nekad znaju biti duhoviti, ali isto tako znaju iritirati svojim pokušajima da budu duhoviti, do često preizravnog naslanjanja na uzore od Hladnog piva i Atheist Rapa, do The Clasha ili Rage Against The Machine.

Također, za jedan punk bend imaju apsolutno preduge pauze i uvode u pjesme. Stvar uglavnom spašava Igor Pavlica čija truba ukrade show svaki put kad se pojavi. Pavlica je i zaslužio da napokon ima bend u kojem se može razmahati do mile volje.

Motovun je ove godine imao zanimljivu glazbenu ponudu koja se uklapala u filmsku priču. Pametno su izbjegnuti nastupi koji su prijašnjih godina znali gurnuti filmove u drugi plan, jer ipak je to filmski festival. Dogodine ne bi bilo loše dodati još poneki glazbeni film, kako bi mi glazbeni džankiji izdržali do kasnonoćnih koncerata.

foto: MotovunFilmFestival.com

Izvještaji