Recenzije

Revolucionari počeli slijediti?!

27.8.2009. @ 01:34 Domagoj 'Domination' Puzak

Već je prošlo dosta godina od kada su Killswitch Engage bili jedni od revolucionara koji su spojili metal-core elemente, postavili letvicu i postali inovatori u svijetu žestoke muzike. Dakle, ti dani su iza benda koji je neimenovanjem novog albuma pokušao progurati marketinški trik da je album 'revolucija, njihovo novo rođenje, najbolji, najžešći, najmelodičniji'.

Svoju revoluciju odradili su s prva dva albuma, a ovaj zadnji samo je lagani impuls koji ih tjera dalje. Ništa, ali zbilja ništa drugo.

Pamtljivu metalcore formulu primijenili su masu puta, polako su praznili svoje zalihe genijalnih riffova, melodičnih pijevnih refrena, svih mogućih ritmova i, očito, došli do kraja. Da ne bi ovo bilo nepotrebno dramatiziranje - ovo je očekivani Killswitch Engage i svaka pjesma njihova je Biblija. S druge, negativnije, strane ovo je predvidivi i užasno tipični Killswitch Engage. A ovisno o raspoloženju i količini sjećanja na prošle albume, prevladat će jedna ili druga strana.

Osim genijalnog Adama Dutkiewicza, za producentsku stolicu posjeli su i poznatog Brendana O'Briena, koji je sigurno zaslužan (ili kriv) što bend zvuči ispeglano, što su gitare drugačije nego što smo navikli (i što bismo htjeli) i što album nema nikakvog koncepta. Osim ako je koncept puko nabacivanje hitoidnim Killswitch Engage pjesmama.

Od njih, sigurno treba izdvojiti "Never Again" koja je predstavila zgaženi isprekidani ritam i "Starting Over" s predvidivim riječima i dobrom muzikom. Ta predvidivost je prolazna, ali i to na skupu naplatu dolazi kod "Take Me Away" (dobro počinje) i "Save Me".

Osim što Howard opet koristi svoj poznati stil, vidi se da ni milimetra ne odmiče ni od riječi ni od načina prezentiranja slomljenog srca. Kada ne zna što bi onda ponovi isti stih dvaput, a refreni bez ikakve iznimke postaju sve sličniji i sličniji. Sve češće od metal-core korijena počinju zvučati kao jedan Sevendust.

Samo "The Return" je specifična jer je pjevanje gotovo isključivo lagano i smireno - prva Killswitch Engage balada takvog tipa. Što se benda pak tiče, i ovoga puta postoji manje primjedbi nego na pjevanje prema ustaljenom obrascu. "A Light In A Darkened World" ima odličnu punktiranu kiticu, ali jasno je da traje desetak sekundi, tek toliko da opet uplovimo u zborni refren. Najbrutalnije bubnjeve gospon Justin je odlupao na dijelu "I Would Do Anything", a velike utjecaje klasičnog rocka čujemo na "Lost".

Definitivno nije vrijeme da se Killswitch Engageu očitava presuda. Ovo je album na kojem je svaka pjesma dostojna njihovog imena, ali neki neuspješni pokušaj da evoluiraju ubio im je svu strast (koja je bila očigledna na albumu "Alive Or Just Breathing"). Ipak, treba se osvrnuti na neke stvari i tako zalupiti jedno poglavlje ovog benda:

Prva stvar - svi albumi do sada imali su barem dvije-tri izuzetne stvari. Ovaj je puno ujednačeniji (ali na prosječnoj razini) i nekako se čini kao da, pored mora sljedbenika i bezličnih kopija, pokušavaju shvatiti koja im je sada uloga u glazbi koju su podigli na visoke grane.

Druga stvar - ono što najviše muči je jadnih 38 minuta trajanja i to u trenucima kada tvrde da imaju ideja na bacanje. A taj iritantni potez da im je bilo tako jako teško imenovati album, ne treba ni komentirati. Naravno, uz dodatak da su, baš kao i nedavno Korn, album nazvali po bendu, iako im se već i prvi tako (ne) zove.

Nakon dosta vremena, album Killswitch Engagea ne izaziva onaj poznati 'wow!'.

Albumi