Recenzije

Još jedan odličan regionalni izvozni proizvod

19.8.2009. @ 01:06 Siniša Miklaužić

Sveopći projekt u regiji sa sve većim brojem festivala za mlade i neafirmirane bendove počeo je doprinositi u kvalitativnom smislu, počeli su se pojavljivati sve interesantniji, žanrovski raznoliki i vrlo moderni bendovi kojima nije preteško izmiješati nekoliko žanrova i time popratiti trenutnu svjetsku glazbenu scenu na jedan svoj osebujan način. Jedan od najboljih primjera za ovo bio bi banjalučki Nektar Demofest koji je u svom prvom izdanju odabrao KillingJazzHardCoreBaby kao pobjednike, bend kojem je samo nebo granica.

Bend je osnovan kao oktet 2005. godine u Travniku i ubrzo se zahuktava svirajući mnogo po BiH i Hrvatskoj, ali zbog raznih obaveza uzimaju dužu pauzu. Reinkarnacija benda se dogodila prošle godine, sada u nešto okrnjenom sastavu (petoro članova) i velika priča je započela, budući da su odmah pobijedili na spomenutom festivalu koji im je dao priliku za snimanje studijskog albuma.

Već prilikom prvog slušanja albuma "Track One", jasno se osjećaju jaki utjecaji britanske škole trip-hopa i drum&bassa uz dozu acid-jazza, rocka i povremeno funka kojim toliko odskaču od 'domaćeg' zvuka, a ravnopravno se mogu nositi s velikanima žanra kao što su Portishead, Tricky, Thievery Corporation, Morcheeba iz najboljih dana i mnogim, mnogim drugima...

U 50-ak minuta albuma najviše do izražaja dolazi fascinantna autoritativnost pjevačice Ivane Brdar koja u niti jednom trenutku ne ispušta kontrolu iz ruku i nevjerojatna lakoća benda u kombiniranju downtempo elektronike s nekim osnovnim rock postulatima. U takvom jahanju kroz žanrove često same pjesme znaju biti neslušljive i ponekad zamorne, ali u slučaju KillingJazzHardCoreBaby one su vrlo fluktoidne i melodične, prava milina za uši.

Nakon uvodnog intra koji nas ulogirava u "Track One", s "No Sorrow (For Tomorrow)" započinje pravo putovanje kroz unikatan zvuk benda. Na ovoj pjesmi se uz standardne, već ranije nabrojane žanrove, osjeća i jak utjecaj etna, ali i trubača koji dodatno izdižu pjesmu. Pjesma bi se najlakše dala usporediti s radovima Asian Dub Foundationa, posebno kada oni zabriju na nešto mirnije teme.

Već sljedeća "Platonic Lovers" joj je totalna suprotnost, budući da je više orijentirana ka klasičnijim rock vodama s vrlo neurotičnim gitarama koje su neizbježno obogaćene sitnim elektronskim detaljima koji dodatno daju širinu glazbenih kulisa.

"Shine" briljira u gotovo pop vodama, "Toxicated" se ponovno nabrijava nešto žešćim ritmovima, "Losing My Mind" se ističe svojom plesnom energičnošću poput LCD Soundsystema i povremenim gitarskim riffovima, posebno su dojmljivi oni na samom kraju skladbe, "Felt Love" je vrlo bučnog uvoda i atmosferične glavne teme, a tako razigran je i ostatak materijala koji završava s 'našom' verzijom (sve pjesme osim ove otpjevane su na engleskom) "No Sorrow (For Tomorrow)" koja ima ime "Malo sutra".

Teško se oteti dojmu da glazbeni festivali otkrivaju mnoge mlade i interesantne bendove koji rijetko uspijevaju probiti se na pravi način, ako nisu čisto komercijalni bend, pa se nadam da će se taj trend promijeniti jer puno njih zaslužuje mnogo više od čistih kritičarskih pohvala.

U slučaju KillingJazzHardCoreBaby, najbolje bi bilo da se probaju ugurati u neki inozemni vlak jer svojim zvukom bi svakako oduševili Otok, a vjerojatno i šire, jer njihov zvuk je unikatan i podosta drugačiji od onog što se danas sluša u ovim žanrovskim odrednicama.

Zadnjih godina bivša Jugoslavija iznijela je veliki broj mladih bendova koji su toliko netipični za naše podneblje pa ću s iznimnim zadovoljstvom popratiti njihove karijere, a među njima, svakako u vrhu i travničke KillingJazzHardCoreBaby jer su napravili odličan temelj u vidu "Track One". Ako dođu do "Track Five", siguran sam da će biti i jedni od glavnim headlinera na nekom ovdašnjem ljetnom festivalu...

Albumi