Recenzije

Viola kao solistički instrument

17.10.2009. @ 14:09 Stjepan Vrečko

Iako su joj samo 23 godine, multi-instrumentalistica Anni Rossi svoj je zanat već odavno izbrusila na pozornicama Europe i SAD-a s Carlom Bozulich, te grupama The Ting Tings i Electrelane. Svu tu energiju i ekscentričnost warped folka s nastupa uživo uspješno je - uz pomoć gurua Stevea Albinija - pretočila u studijski album.

Kao čudo od djeteta već je od treće godine učila svirati violu, no u jednom je trenutku obula kaubojske čizme i iz rodne Minnesote preko Los Angelesa završila u Chicagu. S vremenom je uspjela oformiti čvrsto odanu, no malobrojnu bazu obožavatelja koja je pohodila njezine koncerte i svjedočila kako Anni Rossi uvjerljivom izvedbom otima show većim i razvikanijim zvijedama ispred kojih je nastupala.

Naizgled šarmantna nezainteresiranost na pozornici sjajno se nadopunjavala briljantnom svirkom, jer viola je - uz ritmičko tapkanje stopalima u Hookerovoj maniri - radila čuda. Do ušiju zaljubljena u nju i glasom koji podsjeća na Reginu Spector, svojim je instrumentom dočaravala zvukove kakve, primjerice, Kaki King ili Tommy Emmanuel rade s gitarom. Nikada ne biste rekli kako je violom moguće dočarati zvuk lopatanja snijega dok slušate pjesmu o jednoj zimi njezina djetinjstva.

"Rockwell" je debitantski album nazvan po njezinoj čikaškoj ulici i time je nastavila tradiciju naslovljavanja pjesama prema mjestima u kojima je živjela. Imajući to u vidu, pogled na popis pjesama otkriva kako je pustolovne krvi i nemirna duha, ali i da je repertoar već prilično poznat i star ("Machine", "Ecology" i "Wheelpusher" njezin je već klasičan set pjesama).

Ovaj bi se album mogao smatrati završetkom jednog razdoblja eksperimentiranja. Zapravo, najviše godi jedna, u današnjem svijetu vjerojatno naopaka činjenica: nekada davno, grupe su prvo kalile zanat nastupima i znalo je proći jako puno godina prije albuma prvijenca, dok je danas praksa prvo objaviti album pa tek onda poći na turneju.

Anni Rossi svoje je već pokazala i dokazala na pozornicama i posve je logično zaokružiti cjelinu albumom koji je - premda prvi u karijeri - zapravo presjek dosadašnjeg rada. Jasno kako viola više nije jedini zastupljeni instrument, rupe krpaju bubanj i čelo, jer već je odavna bilo jasno kako je zvuk viole prerijedak da poveže igru glasa i žica kako treba.

Najsnažnija glazba uvijek je ona najjednostavnija pod uvjetom da umjetnik zna što i kako radi. Anni Rossi zna, a tome najviše u prilog govori ne toliko podatak da je čitav album snimljen u jednom jedinom danu, već što je neprimjetno obradila "Living in Danger" Ace of Base (na koncertima, primjerice, obrađuje The Cure i njihovu "In Between Days") stvorivši tako jednu posve novu pjesmu. Prava pravcata kraljica freak-folka, nema što...

Albumi