Recenzije

Nova indie pop frikuša

9.10.2009. @ 18:09 Siniša Miklaužić

Nekada je bila u prvacima indie popa The Polyphonic Spree i pratećem bendu Sufjana Stevensa, da bi potom odlučila krenuti vlastitim glazbenim putem što joj je donijelo podosta uspjeha kod kolega, kritike, a u nešto manjoj mjeri i kod fanova. Njeno pravo ime je Annie Clark, a pjeva pod pseudonimom St. Vincent.

Prije dvije godine izdala je zabavan i vrlo dobro prihvaćen album "Marry Me" na kojem se poigravala ljubavnim temama, bilo da su one pozitivnog ili negativnog (nesretnog) karaktera, uz manju dozu indie pop melodija koje je naučila kod bivših 'gazda' i uz veću eksperimentalnog pop zvuka što se ponajviše osjećalo u gitarama.

Danas, dvije godine kasnije, St. Vincent s "Actorom" nastavlja tamo gdje je stala na prvijencu i dalje grabi prema kombiniranju popa, elektronike i folka na jedan osebujan način kojemu je ponajviše pridonio softwareski glazbeni program GarageBand, ali i neizmjeran talent same autorice.

Vjerujem da glavni uzori same pjevačice dolaze iz tria Björk, PJ Harvey i Peaches, a njemu bi se moglo pridodati mnoštvo folkera i folktroničara koji su popularni u posljednje vrijeme, ali za razliku od spomenutih, St. Vincent na svojim albumima, pa tako i ovom, koristi pop glazbu kao osnovu, na koju potom nadodaje eksperimente i ne ide u krajnosti kao što često zna biti slučaj s navedenim pjevačicama.

Kao i na prvijencu, tako i na "Actoru" dojmljive su izmjene toplog i hladnog, sunčanog i oblačnog, svijetla i tame, prpošnih i mračnih stihova... To je jedna od glavnih odlika pjevačice jer se poigrava sa sentimentima slušatelja uz laganu dozu provokacije koja ipak nije postavljena u prvi plan. Tako treba istaknuti da jedna od najveselijih podloga ima brutalan naslov "Laughing With A Mouth Of Blood".

Sve više autora skreće u elektroniku da bi posudilo dio vlastitog identiteta, pa se i St. Vincent tome priklonila, ali na svu sreću, nije previše zabludjela, već je na jednostavan način iskoristila sve blagodati ranije spomenutog GarageBanda. Time je dobila dio ekscentričnosti koja joj u principu i nije potrebna jer izgleda podosta zvrckavo i na samim slikama u i oko CD-a.

Većina albuma je rađena po folktroničkoj formuli, ali kraj albuma donosi jake utjecaje njenih ranijih glazbenih kombinacija, budući da su posljednje pjesme obogaćene velikim orkestralnim dionicama u stilu The Polyphonic Spree i Sufjana Stevensa, a posebno se u tome ističe pjesma "The Party", dok posljednja (koja je ujedno i najkraća) "The Sequel" ima dramaturgiju Björk.

"Actor" je vrlo ritmički album, prepun pop melodija obojanih pravom dozom umjetnih dodataka koji se odlično podudaraju sa senzibilitetom pjevačice i njezinim stihovima. Dobra kombinacija spomenutih elemenata je pogođena po drugi put što svakako pokazuje St. Vincent kao sadašnjost, ali i budućnost indie pop glazbe jer je vrijeme na njenoj strani budući da će tek uskoro navršiti 27 godina.

Albumi