Aktualno

Metal Camp 09 - Iz pakla postoji put za raj

10.7.2009. @ 10:21 Muzika. hr

Još uvijek pod izuzetno snažnim dojmom prošlogodišnjeg strašnog nevremena, koje je pet dana nemilice pokušavalo uništiti 'metalni duh', uputismo se ponovno na, sada s velikom sigurnošću možemo reći, jedan od najboljih festivala - slovenski Metal Camp.

Dobro raspoloženje nije nam pokvario niti pogled na vremensku prognozu, koja je nagovještavala da bi se i ove godine moglo dogoditi nešto nalik gore spomenutom. Međutim, što zbog činjenice da smo se odlučili za tri, a ne svih pet dana, što zbog kvalitetne ponude bendova, a i samog uživanja u prekrasnom ambijentu gradića Tolmina i okolice, bili smo spremni podnijeti još jednu 'torturu'.

A šesti Metal Camp ponudio je i ove godine, treći put u nizu, svoje izdanje u sedmodnevnom trajanju, u kojem je, vjerujem, većini najzanimljiviji dio koji se odnosi na koncerte, a on se događao pet dana, od 3. do 7. srpnja.

Mada, sigurno ima ekipe koja je uživanje u ovom prekrasnom kraju pretpostavila koncertnim događanjima, pa pogledala eventualno najjača imena, koja su, kako je i red, nastupala u večernjima satima. Doduše, nisu baš imali sreće, pogotovo oni koji su unaprijed isplanirali kupanje u Tolminki i Soči, jer je vrijeme opet bilo - grozno. U svega nekoliko sekundi događalo se da se izmijene barem tri godišnja doba, na što ćemo se osvrnuti i u glavnom, muzičkom dijelu reporta.

Službeno, vrata festivala i ove su godine bila otvorena u četvrtak, s time da su mnogobrojni poklonici dobrog provoda pristizali u Tolmin i koji dan ranije, kako bi (i ovaj put) pronašli što bolje, i od sunca zaštićenije područje u okolnim šumama, gdje su se utaborili u šatorima. Jer, kampiranje na otvorenom, kao u inat nudilo je 'prženje' već otprilike od 07:30, bez obzira na kišu koja je redovito padala (ili lijevala) dan (i noć) ranije.

Koncertni dio festivala, kao što je rečeno, trajao je pet dana u kojima su, kako i priliči reputaciji festivala, nastupili mnogi velikani današnje metal scene. Neki na njemu po prvi puta, a neki polako i kao gotovo stalni 'inventar'. Jednako tako, koncertni dio programa odvijao se opet paralelno na dvije pozornice, onoj glavnoj na otvorenom, te 'pomoćnoj', u 'šumskom' dijelu festivalskog prostora. Počinjalo se uglavnom u 15-16 h, a kraj je stizao u ranim jutarnjim satima, neki puta i puno kasnije nego se planiralo.

No da sve ne ostane samo na koncertima, tijekom 'odmora' od nastupa bili su ponuđeni mnogi sadržaji koji su se tradicionalno odvijali na obalama Soče i Tolminke. Najstandardnije i najprihvaćenije je kupanje u uvijek ledenim (doslovce, brrrrrrrr) vodama spomenutih rijeka, u što su se upuštali oni najhrabriji, a mi smo, za razliku od prošle godine kada smo okušali izdržljivost svojih srca u vodi, ovaj put tek malo prošetali po pličacima i ustvrdili kako ćemo bacanje u vodu ipak ostaviti za naš topli Jadran.

Uz spomenutu 'ledenu kupku', izgubljena snaga i energija se prikupljala i izležavanjem i sjedenjem uz plažu, a eventualni višak potrošio se i na noćne sadržaje, koji su, opet, vremenske prilike dosta 'srezale' u odnosu na pretprošlogodišnje i ranije posjećenosti. Osim toga, fanovi su mogli uživati uz muziku koja je 'kreštala' iz zvučnika postavljenih niz šankova uz obalu Soče i Tolminke. Kao da cjelodnevni live program na stagevima nekoliko desetaka metara više nije bio dovoljan. A bile su tu i nagradnjače, striptease i drugo.

Da se vratimo sada spomenute metre poviše, i još jednom podsjetimo kako su se tu mogla vidjeti mnoga značajna imena metal scene, što je očekivano i već tradicionalno rezultiralo pohodom mnogobrojnih 'hordi' fanova s područja cijele Europe (pa i šire), među kojima je i ovaj put bio veliki broj pristiglih s područja cijele Hrvatske.

Za razliku od prošle godine i jubilarnog petog izdanja festivala, koje je imalo jači line-up, ali s kojim su definitivno bili zakinuti poklonici black metal scene, ovo izdanje ispravilo je tu 'grešku' i dovelo dva imena sa samog vrha tog subžanra - Satyricon i Dimmu Borgir. Slučajno, ispalo je da je baš s njima bilo najviše problema, no to nije bilo do organizatora niti bendova, o čemu ćemo isto kasnije.

Tako su ove godine zaljubljenici (skoro) svih metal pravaca mogli naći ponešto za sebe, s pozitivnim se dojmovima vratiti kućama i razmišljati o povratku na ovaj zaista jedinstveni festival. Usprkos tome što je nevjerojatno neumorna kiša svakodnevno pokušavala uništiti uživanciju i umnogome otežavala normalne uvjete praćenja, nije uspjela pokvariti sjajan ugođaj. Jer opet je izgubila borbu s metalcima, koji su, ne samo stoički je podnosili, nego joj i nekim svojim postupcima ponosno prkosili.

Ipak, mi smo jedan veliki dio borbe izgubili već prvi dan uvečer, u kojem su nam nestale gotovo sve zabilješke, tako smo odlučili odustati od prenašanja dojmova na papir, jer bi nam se svaki od ta tri dana dogodilo isto ili slično, te smo odlučili da ćemo se više služiti memorijom, pa kako bilo da bilo. Ne želimo se time unaprijed opravdavati za nešto što smo (sigurno) propustili, no bilo nas je dosta, nešto smo zapisivali po mobitelima, neki su papirići i ostali, tako da smo procijenili da možemo napraviti report koji će obuhvatiti većinu bitnih događanja vezanih uz koncerte.

Prije nego ozbiljno 'zagrizemo' u koncertni dio kolača, treba spomenuti da su na glavnoj pozornici u kasno poslijepodnevnim satnicama nastupali mlađi i manje poznati, ali uglavnom dobri bendovi, dok su oni za koje se još manje čulo priliku za proboj potražili na pomoćnom, kako smo ga prozvali, 'šumskom' stageu. Na žalost, tamo je ogroman broj bendova, barem onih koje smo stigli popratiti svirao death metal i njegove inačice pa je taj stage izgledao ili bolje reći zvučao - dosadno i jednolično. Usprkos svoj sili zvukova.

Tako su recimo, naši zagrebački thrasheri Sufosia, koji podsjećaju na Megadeth, pogotovo u vokalnom dijelu, te sinjski 'mračnjaci' Embrio, bend koji kombinira Sentenced, The 69 Eyes i rani Him, djelovali kao pravo osvježenje. Neki će možda reći da smo ovime malo previše naglasili patriotske osjećaje, no dečki su stvarno imali jedne od boljih nastupa, a usto, Embrio su nam bili susjedi u kampu, pa smo se drugi dan 'skompali' i družili do zajedničkog odlaska kućama.

Da ne bi ispalo da su bili 'usamljeni', ističemo i kvalitetne nastupe švicarskih death metalaca Nihilo, čiji je jedan član nakon koncerta zavitlanim CD-om gotovo razvalio glavu dečku iz publike (poklanjali su ih bacanjem), koji ne bi ništa shvatio da mu se to dogodilo, a nije. Srećom.

Zatim izdvajamo Contaminant, kojeg možemo opisati, i po izgledu i muzici, kao njemačku inačicu Cradle Of Filtha, te vjerojatno najboljeg 'šumskog' nastupa, onog Austrijanaca Visions Of Atlantis, kojima, po mnogima, a i nama, tu nikako nije bilo mjesto, već su trebali nastupiti na main stageu. Bilo je tu sigurno još dobrih svirki, no popratiti sve je nemoguća misija, pa je ovo minijaturni 'summa summarum' otprilike 2/3 bendova s tog stagea koje smo uspjeli popratiti.

Petak, 3. srpanj - 1. dan
U 16:45 prilika da otvori festival pripala je švicarskom bendu Dreamshade, koji su je vrlo dobro iskoristili i predstavili se za to doba dana sasvim pristojnom broju ljudi. Za dodatnu informaciju, radi se o švicarskom melodic death metal bendu, koji iza sebe ima tek jedno EP izdanje, a na lagano iznenađenje, kako je napomenuto, popriličan broj ljudi okupilo se na njihovom koncertu. Očito je ta godina između dva festivala bila jako duga, pa se trebalo uključiti odmah.

Valja reći da su i dečki iz benda bili oduševljeni prijemom, te su nakon nastupa podijelili 'brdo' svojih EP izdanja "To The Edge Of Reallity". Nešto pred kraj nastupa Dreamshadea, točnije u 17:15, 'otvoren' je i program na drugom stageu, na kojem je s koncertnim svirkama otpočeo slovenski black metal bend Mora, koji su, osim svirkom pažnju plijenili i corpse paintingom, te tako djelovali malo zamrznuti u vremenu i nekako prerano gurnuti u vatru. Njihovo je vrijeme ipak ono lanjsko, kada su zasvirali prema jutru.

Nakon kratkotrajnog boravka na drugom stageu, vrijeme je bilo za seobu na glavni, gdje su nastup započele mlade uzdanice Nuclear Blasta, njemački death metalci Hackneyed, koji su imali energičan nastup, a mislim da su i najmlađi na festivalu, što im se vidjelo i po licima. Ali zato praše - k'o veliki.

Izveli su miks pjesama s prvog albuma, te nekoliko s nadolazećeg "Burn After Reaping" ("Deatholution", "March of The Worms"). Njihov odlazak i dolazak škotskih 'pirata' Alestorm u pravom je smislu označio početak festivala. Bend je to kojemu je popularnost u zadnjih godinu dana jako narasla (svirali i lani, ali na pomoćnoj pozornici), i ispred sebe su okupili jedno 4-5 tisuća ljudi.

I tada, kao naručena od samog đavla, stigla je kiša. Prvo lagana, pa onda 'ubitačna'. Prala je sve pred sobom, no ne i moral benda, kao i moral većine ljudi, koji su istinski uživali uz "The Quest", "Leviathan", "Over The Seas" i druge naslove. Na kraju njihova nastupa nekoliko se hrabrijih, u iščekivanju sljedećeg benda i sveopće odobravanje, zabavljalo bacakajući se po blatu te napravilo dodatni show i sebi dozvolio malo oduška.

Kratku i zanimljivu zabavicu prekinuli su norveški blackeri Keep Of Kalessin, koji su na ovim prostorima dobro poznati, pogotovo kod nas, gdje su nastupili nekoliko puta u kratkom periodu. Iako već viđeni, nekima i dosadni, moramo reći da su, usprkos manje-više istoj set listi, priredili jako dobar koncert, s uobičajenim solom gitarista Obsidiana Clawa tijekom kojeg je gitaru svirao držeći je iza glave. Definitivno, KOK zvuči puno bolje na otvorenom i spada u jedno od laganijih iznenađenja festivala.

U iščekivanju nastupa jednih od legendi Bay Area thrash scene, američkih Death Angela, publici, okupljenoj u velikom broju, ponovno je počela 'prijetiti' kiša, koja se tijekom nastupa pretvorila u pravi prolom. Usprkos tome, Death Angel je održao fantastičan koncert, kojeg je, što na kiši, što u obližnjem šatoru, pratilo sigurno više od 5 tisuća ljudi.

"Evil Priest", "Buried Alive", "Guilt of Innocence", "Thrown To The Wolves", "Lord of Hate", "The Ultra-Violence" prštale su iz razglasa onako zdravo thrasherski. Iako u izmijenjenom sastavu, s novim basistom i bubnjarem, Death Angel je djelovao kao savršeno montiran stroj i pokazao kako treba zvučati pravi thrash metal koncert.

Šteta tek da je bio oko sat vremena dug, i, naravno, u nazočnosti kiše, koja ga niti najmanje nije uspjela obezvrijediti. A to kao da joj je bio cilj. Osim odlične svirke, 'mrtvi anđeli' su iskazali veličinu i nakon nastupa ali i sljedećih dana, kada su se po festivalu družili s fanovima, popili pokoje piće, poslikali se, razgovarali i slično. Veliki bend, nema sumnje, kojem stvarno skidamo kapu.

Kao naručena, nakon nastupa Death Angela konačno je prestala i kiša tako da se do trenutka kada su pozornicu zaposjeli kanadski death metalci Kataklysm prostor ispred bine velikom brzinom ponovno ispunio. Definitivno, Kataklysm i Metal Camp se vole, pa su tako ovi Kanađani imali jedan od posjećenijih koncerata. A nije da to nisu zaslužili.

Kataklysm je za svoj repertoar dobio nekih 1.15-ak minuta, koje je odlično iskoristio predstavivši pjesme sa svog posljednjeg albuma "Prevail", kao i neke od hitova s prijašnjih studijskih izdanja poput "Like Angels Weeping (The Dark)", "Serenity In Fire", "Manipulator Of Souls" i "Shadows & Dust".

Oni su, očekivano, priredili sjajan nastup, te već prvog dana, zajedno s Death Angel, najavili kandidaturu za najbolji koncert festivala. A isto tako, baš poput Death Angela, također su jasno pokazali publici koliko poštuju njihovu potporu, a to nam je kasnije rekao osobno i gitarist Jean-Francois Dragenais. Njega se, kao i bubnjara Maxa Duhameia, moglo i ostalih dana sresti na festivalu, gdje su, poput spominjanih kolega, ostali zabavljati i družiti se s fanovima, a kao što su i sami rekli 'uvijek vole doći na ove prostore jer im je tu jeftina cuga'.

Stara je uzrečica da nakon kiše dolazi sunce, no i nakon sunca kiša. Ovoga puta doduše ne doslovce, ali bi se tako moglo reći. Naime, zvijezde prvog dana, a po mnogima i cijelog festivala, Nightwish, opet su razočarali. Za razliku od svojih prethodnika, oni su imali jedva nekakav 'feedback' publike. Je su li umorni ili im je dosadno već skoro dvije godine na istoj turneji, ne znam, ali oni bi nešto pod hitno trebali poduzeti.

To jednostavno više nije dobar metal bend i točka. Nightwish je na pozornicu izašao pola sata nakon ponoći najavljen kratkim introm, koji je predstavljao uvod u prvu pjesmu "7 Days To The Wolves", a ostatak je bio više-manje identičan koncertu u Zagrebu ("The Islander" i "Last Of The Wilds", recimo, nisu svirali), izuzmemo li daleko siromašniji pirotehnički program.

Makar su na vidjelo opat isplivale neke dobre individualne kvalitete (klavijature, npr.), ali i one slabije, poput gitarističkih izvedbi, nemoguće je ne (opet) zamijetiti da Annete Olzon definitivno nema kapacitet za ovaj bend. Iako i dalje radi na stilu, kojeg je u zadnjih godinu i nešto popravila barem dvadeset puta, vrlo je srdačna i prisna u odnosu s publikom, jednostavno, pjevački nije na razini zahtjeva benda.

Ponajviše se takve stvari mogu primjetiti kada Anette pjeva paralelno s Marcom Hietalom, kada doslovce 'nestaje'. A da ne govorim o akrobacijama u pjesmi "Wishmaster", za koju se od početka čulo da neće zvučati dobro, i gdje su do potpunog izražaja došle njezine ograničene pjevačke mogućnosti, koje takve pjesme bacaju u prosječnost.

Da sve ne ispadne prestrašno, tu su i dalje vokalni 'spasitelj' Marco i neiscrpni genije Tuomas, koji vuku koliko god mogu. Dokle, i treba li im to uopće, svi se pitamo. Mlak 'odgovor' publike shvatili su i oni te je njihov odlazak sa stagea bio jednako takav - mlačan i ne baš presretan. Ako kažemo da je jedan od najzanimljivijih momenata bio kada je na binu dolutao crni psić, onda je jasno kako je bilo.

Set lista Nightwisha:
1. 7 Days To the Wolves
2. Dead To The World
3. The Siren
4. Amaranth Play
5. Romanticide
6. Wishmaster
7. Ghost Love Score
8. Escapist
9. Dead Boy's Poem
10. Nemo
11. Sahara
12. Dark Chest of Wonders
13. Wish I Had An Angel

Završetkom koncerta Nightwisha dobili smo priliku 'skoknuti' do drugog stagea, i odgledati oko pola nastupa Sufosie i Embria. Sufosia, kako je istaknuto, svira zanimljiv thrash metal u stilu starog Megadetha, a ovoj usporedbi svakako pridonosi i činjenica kako vokal Davora Garašića dosta podsjeća na onaj velikog Davea Mustainea.

Priliku da zatvore program na drugom stageu, ali i cjelokupni prvi dan dobio je još jedan bend iz Hrvatske, Sinjani Embrio. Bend svira gothic-dark metal, a u polusatnom nastupu predstavili su se pjesmama sa prva dva demo albuma "To My Beloved" i "Gabriel's Grief".

I tako, nakon gotovo desetosatnog praćenja svirki i iscrpljenih mnogobrojnih proloma oblaka, bilo je vrijeme da se lagano zaputimo prema šatorima u nadi da im je unutrašnjost ostala suha, kako bi nesmetano napunili baterije za ono što je slijedilo drugog dana.

Subota, 4. srpanj - 2. dan
Sunce nas je svojom toplinom strelovito diglo već negdje oko 07:30, nakon samo par sati spavanja, što smo stavili u drugi plan, iza nade da nagovještava ipak ljepše vrijeme. Gotovo pa je zapalilo šatore, pa je nakon jutarnje kave na red došlo traženje hlada po festivalskom prostoru, te u (i uz) rijekama.

Koncertni dio programa drugog dana započeo je poprilično rano, odnosno već u 15:10, kada je na pozornicu izašla Attica Rage, škotski hard & heavy bend, koji je, za razliku od prošle godine, ove dobio priliku nastupiti na glavnom stageu i prezentirati materijal sa prošlogodišnjeg prvijenca "Ruin Nation". Dobar bend, ali ništa specijalno.

U 16:15 ponovno smo pred glavnim stageom, na kojem su publiku najprije samo zagrijavali symphonični folk deatheri Hollenthon, a u konačnici i 'odradili' vrlo dobar koncert. Bend je to koji svirački kombinira melodičniji death metal s orkestralno/opernim vokalno-instrumentalnim matricama i kojeg je bilo drago vidjeti, nakon što su se 2001. godine na fini način predstavili s albumom "With Vilest of Worms To Dwel" pa onda 'nestali', da bi se opet vratili na velika vrata s lanjskim "Opus Magnum". 45 minuta su iskoristili na najbolji način, privukli dosta publike, i mjesto prepustili poznatijoj Suidakri.

Jednako kvalitetan, ako ne i bolji nastup, imali su ovi njemački folk deatheri, protkan uglavnom pjesmama s novog albuma "Croaght" ("Conlaoch"), ali i nekim starijima ("The IX Legion"). Uobičajena pauza 'potrošena' za slaganje podija za naredni bend odvela nas je opet u šumu, gdje pogledasmo još jedno iznenađenje i osvježenje, švedske gotičare Myrah, pa slijedi povrat na glavno mjesto događanja, gdje su se za nastup spremali uvijek dobri Sodom, koji su, po nama, dobili prerani, ali i prekratak termin.

No to nije omelo vječnog Toma i njegove momke da uz "Napalm in The Morning", "Ausgebombt", "Sodomy & Lust", "Outbreak of Evil" i druge pjesme ponovno pokažu da i oni spadaju u elitne thrash postrojbe. Usto, ekipa je (opet) nakon koncerta bilo izuzetno dobro raspoložena, pa nije izostalo druženje s novinarima, kasnije i s fanovima.

Sodom su na glavnoj pozornici trebali zamijeniti Satyricon, no zbog zastoja u transportu opreme nastup im je prebačen za kraj dana, negdje oko 02 h. Tako su španjolski thrash coreovci Soziedad Alkoholika, koji su trebali nastupiti na šumskoj pozornici, prebačeni na glavnu, te dobili iznenadnu prigodu da nastupe pred popriličnim brojem ljudi, koji njihovim nastupom, uglavnom, baš i nisu bili usrećeni.

Za razliku od onog Testamenta, koji je, baš kao i Death Angel, imao perfektan nastup. Kombinacija starih i novih hitova ("The Preacher", "Over The Wall", "The New Order", "Practice What You Preach", "The Haunting", "The Legacy", "More Than Meets The Eye", "Formation Of Damnation") pokazala je koliko je taj bend velik, i kako se svira thrash metal.

Alex Skolnick u 'full' formi, Chuck standardno razara vokalno, a usput i, kao i obično, 'solira' na pola stalka od mikrofona. Zaista se između njih i Death Angela teško odlučiti tko je imao bolji koncert, no ono što je palo na um, sudeći po nedavnim iskustvima s live nastupom Metallice, je to da možda ne bi bilo loše da Metallica nakon završetka turneje skokne na pokoji koncert ovih bendova i uvidi da ima njihovih generacijskih kolega koji se nisu 'zagubili' i koji bi ih sada, što je bilo nezamislivo prije dvadesetak i koju godinu više, štošta mogli naučiti.

Testamentov odlazak označio je pripremu pozornice za još jedne istinske zvijezde metal scene, Blind Guardian, jedan od najunikatinijih metal bendova svih vremena. Jednostavno, dok oni sviraju, čovjek ne može biti odsutan. Od vokala (Hansija prvi puta vidjeli kratko ošišanog), gitara, basa, klavijautura, bubnjeva, sve to zvuči nekako drukčije, različitije od ostalih. Njihovi su koncerti prave muzičke priče. A da ih publika mazi, voli i poznaje, to je suvišno govoriti.

Gotovo dupkom ispunjeni prostor pred pozornicom, za razliku od, recimo, headlinera prvog dana Nightwisha, vrhunski feedback publike, njihovo pjevanje iz sveg glasa, govori samo za sebe dovoljno. Bilo da se svira "Fly", "Valhalla", "Scared", "Imaginations From The Other Side", "And Then There War Silence", "The Bard's Song" ili "Mirror Mirror", atmosfera je uvijek na vrhuncu. A pristupačnost i ljudskost dodatne su vrline članova Blind Guardiana, koje nikada i nisu bile sporne.

Predzadnji bend te večeri, koji je po službenom rasporedu trebao biti posljednji bili su austrijski death metalci Belphegor, koji su dobili sat vremena kako bi predstavili repertoar. Nekoliko puta gledani u zadnje vrijeme, postali su polako dosadni i ravnolinijski, pa su i oni, kao i činjenica da smo svi redom Satyricon u kratkom periodu vidjeli dva puta, dobrim dijelom razlog što smo propustili nastup ovih Norvežana, koji je, kako smo ujutro čuli, bio jako dobar.

Nedjelja, 5. srpanj - 3. dan
Nedjelja, središnji dan festivala prema rasporedu trebao je započeti najranije, već od 15 h, ali ipak, da sve ne bi bilo tako sjajno ponovno se, po ne znamo već koji puta pojavila kiša koja je duže vrijeme padala 'k'o iz kabla'. Srećom, ipak je prestala, pa smo stigli do pozornice, gdje je svirao njemački thrash metal bend Hatred, koji je od onih, uvjetno rečeno 'manjih', ostavio daleko najbolji dojam. Je li tome razlog još uvijek veliki utjecaj pozitivnih dojmova nakon Testamenta, kojem Hatred dosta nalikuje, ili su stvarno dobri, bit će prilike, nadamo se, opet provjeriti.

Nakon Hatreda stigli su talijanski sympho-gothic-black metalci Graveworm koji su predstavljali novi studijski album "Diabolical Figures" i baš kao i prije dvije godine, korektno odradili nastup. Kao i obveze s medijima i fanovima nakon njega.

Priliku da po prvi puta zasviraju na Metal Campu odlično su iskoristi švedski melodični deatheri Sonic Syndicate, koji su predvođeni dvojicom pjevača, te basisticom Karin Axelsson, predstavili pjesme sa tri studijska albuma, s fokusom naravno na posljednji, prošlogodišnji "Love And Other Disasters". Nakon ugodnog iznenađenja na nedavnom Nova Rocku, ovdje su opravdali očekivanja, poglavito stoga jer su odsvirali dvije najzanimljivije im pjesme "Aftermath" i "Affliction".

Negdje pri kraju nastupa SS-a, uspjeli smo doznati od strane promotora kako je opremu Dimmu Borgira, čiji je show bio predviđen za 23 h, zadesila ista sudbina kao i onu Satyricona, te će im koncert početi iza 02 h, dakle, bit će posljednji, nakon Deathstarsa. Ne baš ugodna vijest, i ne baš dobro prihvaćena od publike, ali što je tu je, kad smo već tu, i odlučili biti tri dana, propustiti jedan od glavnih bendova, bio bi grijeh.

U međuvremenu, dok smo 'otpetljavali' ovu priču, posla su se ozbiljno primili Nizozemci Legion Of The Damned i jednosatni nastup također odradili standardno dobro, te dodatno ugrijali publiku, koja je iščekivala nastup američkih groove metalaca Lamb Of God.

Da ponovno sve ne ispadne besprijekorno već tijekom nastupa Lamb Of God, za kojeg se ne bi baš moglo reći da su nekakvi predvodnici modernog američkog metala, kako je nekima iz njihovog teama otprilike pisalo na majicama, ponovno se pobrinula sveprisutna kiša koja je opet počela padati.

Dobar je to, žestok, agresivan i tehnički kvalitetan bend uživo, no njihov nastup nije kod nas izazvao neke posebne emocije. Gledalo se masa daleko boljih koncerata. No da su kvalitetni, to nema spora.

Ali zato nas jest 'pogodio', i to opet, onaj Amon Amartha, starosjedioca, ali uvijek dobrodošlih izvođača na festivalu, za koje vrijedi jednako kao i za Kataklysm - oni i MC su u velikoj ljubavi. Bend se očekivano fokusirao na pjesme s posljednjeg studijskog albuma, s kojeg su očekivano skinuli najviše naslova poput recimo "Twilight Of The Thunder God" ili "Guardians Of Asgard".

Naravno, uz te naslove mjesta se našlo za klasike poput "Fate Of Norns", "Pursuit Of Viking" te neizostavnu "Death In Fire", kojima su se Amon Amarth, ponovno predstavili kao sjajan live bend.

Šveđane su zamijenili Šveđani, pa su tako stigli Deathstars, koji samo činjenici da su ljudi čekali Dimmu Borgir mogu zahvaliti veliku posjećenost svog koncerta. Otvoren s prvim, "Night Electric Night", a zatvoren s drugim, "Death Dies Hard" singlom s aktualnog albuma "Night Electric Night", kao i obično, njihov nastup nije bio ništa posebno. Uz puno šminke i matrica, istina, i žestine, koliko toliko izvlačili su ga melodičnost, ali i zanimljivo 'screamanje' basista, a najviše činjenica da nakon njih nastupa Dimmu Borgir.

Ubrzo nakon završetka koncerta Deathstarsa, stage se konačno počeo pripremati za izlazak vječitih kraljeva tame, Dimmu Borgira, koji su s nastupom započeli već blizu 02:30, s odličnom izvedbom pjesme "Spellboun (By The Devil)".

Iako je pozornica bila nešto 'siromašnija', te su i oni sami bili neopremljeniji nego je to inače slučaj na njihovim koncertima, sama izvedba pjesama koje su u te rano jutarnje sate ponudili upornoj publici koja ih je željno iščekivala bila je besprijekorna. Gotovo pa na rubu savršenstva.

Jedina zamjerka, ali svakako i ona najveća, 'nalazi' se u duljini nastupa, čiji je regularni dio završio nakon samo 39 minuta. Da to ipak ne bude tako puno prekratko zaslužan je bis na kojem su još odsvirali "Progenies Of A Great Apocalypse", te sve navukli na 46 minuta.

Ako se mogu pronaći isprike, svakako treba uzeti u obzir da za njima nije stigla cjelokupna oprema potrebna za nastup, pa je tako izostao pravi koncert/show, kakav je, recimo, bio nedavno u Zagrebu na INmusic festivalu, gdje je bilo duplo više vatrometa, ali i pjesama nego ovdje. Ipak, i u ovo kratko vrijeme Dimmu Borgir je dokazao da je vrh black metala, pa i šire. Barem što se tiče onoga što mogu i znaju pokazati uživo.

Set lista Dimmu Borgira:
1. Spellbound ( By The Devil )
2. The Serpetine Offerings
3. Chosen Legacy
4. Mephisto
5. Sacrilegious Scorn
6. Kings Of The Carnival Creation
7. Puritania
8. Mourning Palace
9. Progenies Of The Great Apocalypse

Kako je završio koncert Dimmu Borgira, a zbog premeštanja satnice nismo uspjeli uhvatiti Dark Realm iz Rijeke, koji je trebao nastupiti negdje oko 02:15, dakle prije njih, to je ujedno i označio kraj ovogodišnjeg obitavanja naše ekipe na Metal Campu, kratki 'spavanac' i povratak u 'lijeponašu' svakodnevnicu, u kojoj su nas dočekale stare obveze i nova premijerka.

Što se tiče dijela festivala kojeg nismo vidjeli, u ta preostala dva dana svirali su mnogi velikani, poput Vadera, Destructiona, Napalm Deatha, Dragonforcea, Downa, My Dying Bride, Edguya i Kreatora. O nekima od njih već jesmo, a o nekima ćemo nekom drugom prilikom, koja će se sigurno ukazati pisati. Možda već sljedeće godine na Metal Campu, festivalu koji je i organizacijski strašno napredovao i osim po imenima bendova koje ugošćuje, i u tom segmentu postao jedan od najjačih u regiji, ali i šire.

Tekst & foto: Ivica Cikač, Zlatko Kušter, Ljudevit Cikač

Izvještaji