Recenzije

Soundtrack za recesiju

13.7.2009. @ 11:11 Zoran Tučkar

"Ovo je teška generalizacija, ali čini se da su jedine dobre ploče koje su načinili bijelci u zadnjih pedeset godina bile inspirirane mračnim blues pjesmama." ispalit će Moby u dokumentarcu na DVD-u "The Firstborn Is Dead" i ostati živ te nastaviti: "Ima nešto u jednostavnosti, iskrenosti, seksualnosti i tami tih pjesama što inspirira muzičare poput The Bad Seedsa da rade velike ploče."

"It was the best of times, it was the worst of times.", riječi su Charlesa Dickensa, koje bi se mogle primijeniti na godine stvaranja bluesa, naročito na kraj dvadesetih i početak tridesetih kada je tuge uistinu bilo na izvoz (doduše ni četrdesete nisu za baciti), a muzičarima je preostalo da to samo dokumentiraju u pjesme koje će se izdići iz svoga vremena.

Od početka uvodne pjesme "Tupelo", kad čujemo zvukove oluje, možda se sjetimo iznenadnih ljetnih pljuskova, ali sam refren "Oh! God! Help Tupelo!", asocira na osjećaj bespomoćnosti uslijed prirodne kataklizme. Nakon uvodne stvari i dalje slijede podjednako zanimljive sličice čudne stare Amerike, što će reći pune bizarnih nimalo hollywoodificiranih karaktera u potrazi za svojim komadićem sreće, crnohumornih zgoda protkanih depresijom, nervozom i iščekivanjem još gorih stvari, koje se mogu svrstati u 1929. godinu, ali kako Hrvatska 2009. opako sliči Americi 1929., povezivanja različitih perioda i dočaravanja emocija ne bi smjela predstavljati problem.

Cijeli album je bogat biblijskim citatima (odakle slijedi i sam naslov), a i od samih bluesera. "High Water Everywhere" poigrat će se Cave Charleya Pattona, a zadnja pjesma nosi naslov "Blind Lemon Jefferson". Referenca "The Firstborn Is Dead" može se primijeniti na Jessea Garona Presleya, brata blizanca Elvisa Presleya.

Iako se tuga i melankolija često provlače kroz Caveov opus, na ovom su albumu upadljive dvije snimke, obje pristojno natopljene u amfetamine i buntovništvo, obrada "Wanted Man" i "Train Long Suffering", koje zvuče kao da su ih mogli obraditi Caveovi sunarodnjaci, grupa AC/DC.

U "Train Long Suffering" Cave je dosegao nivo izražavanja da ga se potpuno legitimno može shvatiti pretencioznim ili pak ironičnim, ali sama stvar obiluje izuzetnom energijom. Možda je trebala biti singl, sigurno bi bila hit među top listama indie singlova.

"The Firstborn Is Dead" je Caveov drugi solo album, ali je njegov debi u smislu okretanja nove stranice, jer je prijašnji "From Her To Eternity" obilovao glazbenim rješavanjima zaostalih poslova iz grupe The Birthday Party. Na ovom se albumu Cave okrenuo minimalističkom bluesu, a u pratnji Micka Harveya, Barrya Adamsona i Blixe Bargelda izveo je sjajnu posvetu nekim starijim vremenima i autorima (Johnny Cash, Bob Dylan, Lightnin' Hopkins, Blind Willie McTell itd,) ali si je našao bogato sljedbeništvo među darkerima.

Cave i kolege su sjajno pogodili što trebaju svirati, a još više što ne trebaju, tako da je "The Firstborn Is Dead" sjajan primjer kako iz malo dobiti puno. U odnosu na godinu porijekla, 1985., "The Firstborn Is Dead" gaji netipičan zvuk koji nije zadojen tadašnjom 'modernom produkcijom' (ritam mašine, synthesizeri, specifični snare bubnjevi), čime Cave dobiva peticu iz drskosti i smjelosti.

Friško remasteriran "The Firstborn Is Dead" donosi uz CD još i DVD u 5.1. Audio Surround formatu (sve pod patronatom dugogodišnjeg Caveovog suradnika Micka Harveya). Uz bogatu dodatnu opremu (intervjui s Bobbyem Gillespiem, članovima benda, muzičkim novinarima i ostalim značajnim osobama), "The Firstborn Is Dead" je spreman na duge vožnje u CD i DVD playerima.

Albumi