Aktualno

Rokaj fest 09 (treći dan): Rockom protiv potopa i blata

6.7.2009. @ 16:40 Muzika. hr

Posljednjeg dana Rokaj festa nakon što su oblaci sretno dva dana izbjegavali zagrebački Jarun, dogodio se prolom oblaka i Otok hrvatske mladeži se u svega nekoliko minuta skoro pa 'stopio' s jezerom. Olujno kiša koja je naišla ipak nije uspjela omesti organizatora, bendove a niti publiku, i četvrti Rokaj uspješno je priveden kraju obasjan punim mjesecom.

Iako su bili najavljeni The Bellrays, Fon Biskich i Narodno blago prvi su dočekali su publiku nakon nevremena na Otoku, pa je bilo lako za zaključiti da je zbog kiše nastao mali kaos u kojem su najviše nadrapali Fali V, ali je sve ipak odlično završilo.

Fon Biskich je pružio solidnu dozu žestoke glazbe, ali se ona brzo istopila u jednu cjelinu koja se međusobno teško razlikovala u svojim dijelovima. Njihov nastup je pratilo tek ponešto ljudi u šatoru, dok su se ostali zagrijavali uz pivu i kobasice na štandovima za kasnije 'velike stvari'.

U tom su periodu mnogi odlučili i malo prošetati, budući da nakon njih na pozornicama pola sata nije bilo nikakvih nastupa, a jedna od glavnih atrakcija je bila patkica koja se igrala u jednoj od mnogobrojnih lokvi vode.

Potom su, uslijedili i Popeye, zabavna ekipa koja koristi utjecaje američkih bendova tipa Rage Against The Machine, Incubus i System of a Down u svojoj glazbi, a sve se ipak svodi na žestoko repanje i deranje uz jake hibridne riffove.

Nakon njih na veliku su binu stigli i jedni od glavnih headlinera ovogodišnjeg Rokaja, britanska skupina The Charlatans. Njihov nastup nas je vratio 15 godina unatrag, u najbolje dane famoznog brit-popa, odnosno cijelu dekadu '90-ih, kada su i oni sami bili najsvježiji i najbolji, budući da im posljednji albumi prolaze nešto slabije i nezapaženije. To na svu sreću nije nimalo utjecalo na njihov nastup, kojim su pokazali da su u odličnoj formi, s vrlo širokim glazbenim kulisama gdje su najviše dominirale izvrsne dionice klavijatura.

Početak je prošao u nešto plesnijim ritmovima, da bi potom došli do gotovo tipičnog brit pop zvuka, podsjećajući uvelike samim time na Oasis (ponajviše u interpretaciji Tima Burgessa) i Primal Scream. Baš mi je žao što sam bio spriječen dan ranije pogledati drugo navedene jer bi mi sada odlično poslužilo za usporedbu, ali vjerujem da je svaki bend na sebi svojstven način zadovoljio publiku.

"Tellin' Stories" je prva pjesma koja je više pobudila pažnju slušatelja sa svojom spacy-psihodeličnom podlogom, a potom su se redali i stari hitovi i neke nove pjesme od kojih je "Oh, Vanity" bila najbolje prihvaćena, posebno od strane fanova iz prvih redova koji su nabacili čagicu.

Pjesma "This is the End" je bila predskazanje skorašnjeg završetka koncerta, a to je ujedno bio i jedan od najboljih komada, budući da je pjesma stadionskih proporcija kakvih se ne bi libili ni U2. Potom je uslijedila i posljednja pjesma u kojoj je gitarist došao na svoje, a nije bilo osobe koja nije barem malo drmnula guzicu uz nju. Sve u svemu, dinamičan i zanimljiv nastup s tek nekoliko monotonijih trenutaka, ukupno za više od prolazne ocjene.

Tada, bljesak druge pozornice pod šatorom nas je pozvao na koncert dana, vjerojatno i samog festivala, odnosno mnogo garažne rock-soul energije koje su nam priuštili The Bellrays. Ispalo je najbolje za njih da su pomaknuti u kasniji termin jer su do izražaja došli i svjetlosni efekti i gotovo klupska svirka na manjoj festivalskoj pozornici.

Kada počneš slagati bend, jasno ti je da trebaš gitaru, bubanj, bas i vokal… Treba li ti više od toga? The Bellraysi su pokazali da definitivno ne treba.

Najveći razlog leži u malo korpulentnoj frontmenici koja jednostavno vlada pozornicom, počevši od stasa i glasa, pa do načina interakcije s publikom i scenskim nastupom koji je jednostavan, a opet vrlo živahan i upečatljiv. Njen vokal je ono što ću najviše zapamtiti od ovog dana jer je prebrutalan, zvuči kao Tina Turner iz mlađih dana s još nekoliko dodatnih oktava. Ako je James Brown kum soula, tada bi Lisu Kekaului trebalo proglasiti za kumicu garažnog soul-rocka, budući da propovijeda jednakom snagom kao i on.

Njihov nastup je prošao u jednom dahu, bez ikakvih kočnica, osim možda u jednom trenutku s jednom baladom, ali ostalo su odradili u šestoj brzini bez zaustavljanja, čak niti između pjesama jer su gotovo sve spojili u jedan vrlo nabrijan i energičan koncert. Kada je u jednom trenutku pjevačica zaurlikala 'Je li ovo rock?', publika se do kraja otkačila i zaplesala s njom u najžešćem ritmu.

Jebeš kišu i zaboraviš na lokve vode i blato kad ti netko priušti ovakav vatreni festivalski nastup. Zar nije to i glavna bit festivala?

U odnosu na njih, Razorlight je krenuo nekako mlako u svoj dio, s nekoliko pjesama koje su malo čudno zvučale, ponajviše bih to rekao za pjesmu "In The Morning" na kojoj su previše falšali. Za razliku od prije desetak dana kada smo imali priliku vidjeti sličan indie rock-new wave primjerak britanske škole u vidu Franza Ferdinanda, mislio sam da Razorlight ne zaslužuju finale Rokaja, ali na svu sreću ubrzo su me razuvjerili.

Već sa sljedećom "Stumble & Fall" su krenuli pravim putem, odnosno hitovima koji su ih i izbacili u orbitu. Uslijedile su "Golden Touch", "Fall to Pieces" i "In the City" u kojoj su se na sličan način kao i Franci poigravali s psihodelijom i eksperimentiranjem sa zvukom. Potom se dogodila opća euforija s pjesmom "Wire to Wire".

Za kraj su ostavili hitove kao što su "America", "Hostage of Love" i "Somewhere Else", ali u tim su trenucima počeli problemi s drugim stageom gdje su Fali V čekali svoj nastup.

Nestrpljivo su se zagrijavali tijekom "Hostage of Love" što je moglo pomutiti raspoloženje onih u zadnjim redovima, a vrhunac kaosa se dogodio prije bisa, budući da su Fali V već krenuli sa svojim repertoarom. Na svu sreću, organizatori su uvidjeli odlično raspoloženje publike i dečkiju iz Razorlighta, pa su po hitnom postupku srezali Fali V i pustili bis s dvije pjesme ovog britanskog indie rock benda.

Razorlight se pokazao kao dobar bend uživo koji još uvijek nije spreman za najviše pozicije jer im još nedostaje onaj famozni 'faktor X' kojim bi zaveli i nešto stariju publiku, a ne samo tinejdžere koji su prevladavali na njihovom nastupu.

U komparaciji sa sličnim bendovima (The Killers i Franz Ferdinand), Razorlight je nijansu slabiji, ali svoje mane vješto skrivaju i pretvaraju ih u emocionalne trenutke ili eksplozije bržih ritmova za što je najviše kriv prvi album (sva sreća da su odsvirali mnoge pjesme s njega uz najveće hitove s druga dva albuma).

Tada su konačno na red došli i nestrpljivi Fali V. Započeli su u nekom electro-funky-rock điru gdje je pjevačica pokušala zaustaviti hordu ljudi koja je krenula ka izlazu nakon završetka Razorlighta, ali nije uspjela. Ipak je ponedjeljak radni dan.

Vikend-festival, odličan razglas, kvalitetni izvođači, dobra ugostiteljska ponuda i usluga i prava rockerska publika, koja se ne boji 'woodstock-ugođaja', dobre su preporuke da Rokaj fest nastavi kontinuirano rasti, jer u četiri godine održavanja stekao je status pravog rock festivala.

Izvještava: Siniša Miklaužić (Razorlight, The Charlatans, Fon Biskich i Narodno blago, The Bellrays), Krešimir Blažević
foto: Tomislav Capan
Fotografije s festivala objavljene su u našoj foto galeriji - Razorlight / The Charlatans.

Izvještaji