Recenzije
Richard Curtis: "The Boat That Rocked"
5.7.2009. @ 10:07
Richard Curtis:
Rock'n'roll brod
| Datum izdanja: | srpanj 2009. |
| Izdavač: | Universal Pictures / Blitz Film |
| Žanr: | Komedija |
| Trajanje: | 116 min |
Naša ocjena:
| |
Glazbeni igrani film "Rock'n'roll brod" ("The Boat That Rocked") renomiranog britanskog redatelja Richarda Curtisa prvi je takve vrste u njegovoj filmografiji, no unatoč potencijalima i dobroj premisi, film ne uspijeva zabaviti gledatelja te na odličan odabir glazbe razvodnjenom pričom baca na nju veliku sjenu ili, da ostanemo u kontekstu filma, utapa ju u morskim dubinama.
Glazba je najspecifičniji umjetnički oblik jer je apstraktna; ne može se opisati, ali može se napisati, nedodirljiva je, ali prisutna, puštamo ju kad god želimo, no ipak kratko traje. Ovo su premise i postulati svih muzikofila i onih koji ju pokušavaju inkorporirati u ostale umjetnosti i na neki od načina dati počast, premda nerijetko pokleknu u pokušaju.
"Rock'n'roll brod" simpatičan je filmski pothvat s očitom ciljanom publikom: djevojčicama koje su tek ušle u pubertet i mladićima istih godina koji su tek glazbu i svoje tijelo spoznali. Tipičan teen predložak postavljen je u donekle originalan i atraktivan kontekst piratskoga broda koji je ujedno plutajuća i usidrena radio postaja koja pušta 24 sata dnevno, za ono vrijeme burnih šezdesetih, razvratni rock i lascivni pop.
Mnogi čedni dušebrižnici brinu se za moral svoje djece pa postaju žele ukinuti, a u tome ih predvodi britanski premijer kao teški konzervativac čije se metode poklapaju s gestapovskim strahom i terorom.
Pri tome film već izlazi iz svojih granica i počinje koketirati s patetikom i apsurdom, što bi za jedan ovakav film za razbibrigu moglo biti i prikladno, ali krajnje neuvjerljivo. U predugih dva i kusur sati uklopljeni su različiti zapleti, peripetije i pomalo neočekivani motivi, uz prevagu onih vrlo predvidivih i krajnje patetičnih pa stoga tu imamo mladog buntovnika Carla kojeg majka šalje na brod radi 'reedukacije' i preodgoja, glazbene izopćenike, debelog Casanovu, neuvjerljivo glupog člana posade-postaje čiju funkciju, kao kod još pokojeg lika, uopće ne doznajemo, a našlo se i potrage za izgubljenim ocem, neuspjelih inkarnacija Jima Morrisona, srednjovjekovnih i infantilnih dvoboja, srcolomstva i brodolomstva te izmjene dana i noći u svega tri minute.
No, uz razvodnjeno-predvidljivu radnju film se može ipak pohvaliti jednim solidnim glazbenim ekstraktom s naglaskom na šezdesete, ali i prijašnja desetljeća te zanimljivo-duhovitim crticama na jednoj, ipak vrlo površnoj, razini. Začudo, film ne završava tipičnim sretnim krajem, iako je završetak navrat-nanos realiziran te kvari cjelokupni dojam.
