Recenzije

Život je borba sa smrću

5.7.2009. @ 23:04 Ljudevit Cikač Ciky

Davno prije nego je svijet u Njemici Angeli Gossow dobio metal heroinu, čijoj se vokalnoj 'opakosti' mnogi klanjaju otkako se, gotovo pa s vedra neba 'spustila' u Arch Enemy, dvije su njezine zemljakinje 'šutirale' predrasude kako žene mogu pjevati samo nježne i osjećajne pjesme i nisu za metal bendove. Jedna je istinska, okrunjena 'kraljica' heavy metala, Doro Pesch, o kojoj se gotovo sve zna, a druga je, u najmanju ruku princeza, i ne manje vrijedna, Sabina Classen.

I dok su Doro, najprije s Warlockom, kasnije i u solo karijeri, obilježavali 'čisti', ženstveni, ali direktni i energični vokali, Sabinine su pjevačke mogućnosti bile nešto ili bolje reći puno drugačije. Jer uostalom, da nisu, teško da bi 'upala' u bend profila Holy Moses, u kojem je praktički od početaka, odnosno 1981., godine nakon osnivanja u Essenu.

Njezinim vokalima 'najdeblji' je predznak gotovo pa bijesno/režeća, divlja agresija pa su guttural i growl izvedbe nagnale mnoge muške kolege da se zamisle nad onim što i koliko to oni ustvari mogu. Sabinino je pjevanje tako postalo i ostalo zaštitni znak Holy Mosesa i ne samo njega, a s godinama je, čak bih rekao, evoluiralo u još moćnije i razornije oružje benda. Pogotovo nakon reuniona, u kojem je ovo treći album, i nekako baš po agresiji na tragu prethodnika "Strength, Power, Will, Passion" iz 2005. godine.

Mada, nema tu nekih velikih promjena. U suštini je ovo prepoznatljiv njemački sound koji je kombinacija retro i modernijeg thrash metala, s upravo takvom produkcijom. Onako između sirove i polutrendovski dotjerane, tako da "Agony Of Death" nudi balans između najranijih, ali i posljednjih Holy Moses albuma, a "Agony Of Death" je, da ne zaboravim, deseti studijski po redu.

U generalnom, suštinskom dijelu je to tako, no ima i jedna posebna, velika, i nekoliko manjih razlika, koja se očituje kroz izuzetno mračnu, gotovo pa bi se moglo reći predapokaliptičnu atmosferu. Takva mistična nelagoda vlada u svim pjesmama, čija je malo neuobičajena, mislim za thrash, karakteristika da ih dobar dio započinje, a baš sve završavaju ambijentalnim dijelovima, koji se preklapaju s nadolazećim pjesmama.

Spomenuti ambijentalni ugođaj, za koji se, ne samo u 'intro ' i 'outro', nego i kroz strukturalne dijelove pjesama, kroz sampleove, te klavijaturističke varijacije pobrinuo Ferdy Doernberg (Axel Rudi Pell), donio je jednu malo drukčiju, i koliko god to sve skupa bilo tamno, osvježavajuću dimenziju opusu Holy Mosesa. Stoga sam čak u uvodu prvog naslova "Imagination" pomislio da sam se zabunio i u player stavio kakvu tešku progresivnu psihodeliju.

No ubrzo su stigli super brzi riffovi, melodične, ali i 'ljute' solaže, gromoviti basovi, razvaljujući bubnjevi i goropadno pjevanje i shvatio sam da je sve na svom mjestu, da nisam pogriješio. I da slušam karakteristični njemački thrash metal, kako bi svojevremeno rekao Rainbow, koji pogađa – 'straight between the eyes'.

Ustvari, i ne baš samo thrash, jer ima određeni broj pjesama u kojima su vokali, nisko naštimane, ali brze gitare, kao i blastbeating, koji na momente pretjeruje s, ipak, presintetiziranim, umjetnim soundom, toliko brutalni da neupitno podsjećaju na švedsku thrash/death formulu ("World In Darkness", "Angels In War").

Jednako tako, mada nisam, iskren da budem, išao preslušavati sve albume benda, imam osjećaj da je sada utjecaj melodičnosti, pogotovo one u gitarističkim solažama, na nešto višoj, 'hevijaneriziranoj' razini, dok su ritmički dijelovi i dalje eksplozivni, na kakve smo naučeni. A ponekad me zasmetalo što prenaglašeni blastbeatinzi 'guše' takve solaže ("Alienation"), za što mali minus ipak ide u tom dijelu neuravnoteženoj produkciji.

U pomacima, da ne kažem promjenama, jer u biti i nisu drastični da bismo ih 'pretvorili' u promjene, treba istaknuti značajan i kontinuirani udio back pjevanja ("Schizophrenia"), za koje su angažirani gostujući pjevači Henning Basse (Metalium), The Wolf (Darkside) i Schmier (Destruction). Vokalni profili tih pjevača se razlikuju pa su tako i oni dobili svoje 'uloge' u različitim momentima.

Tri petine obnovljenu ekipu benda u odnosu na zadnji album gitaristički su pojačali Ralph Santolla (Obituary, Deicide), Trevor Peres (Obituary) i Janos Murri (Demolition) pa sada postaje jasnije zašto smo, uz vokale, ipak najviše spominjali gitarističke angažmane. Makar, toliki broj gitarista nije utjecao na ostalo. U strukturi pjesama sve je odmjereno, za sve se segmente našlo dovoljno mjesta, tako da se ljubitelj bilo kojeg individualnog performancea ne bi smio osjećati zakinutim.

Spomenuli smo "Imagination", pa uz naglašeni atmosferski početak i kraj te pjesme, recimo još da je jedna od raznovrsnijih, s nekoliko ozbiljnih prijelaza te dijelovima koji spajaju heavy melodiju i death bombastičnost i tko do sada nije čuo Holy Moses, mogao bi pomisliti da sluša Arch Enemy. Još jedna, kojoj se uz thrash, mogu prilijepiti i death karakteristike je "Pseudohalluzination" i da nema novog 'stiskanja' solo dijelova, bila bi to vjerojatno najbolja stvar na albumu.

U kategoriju zahtjevnijih spada i završna "Through Shattered Minds", koja je u prvoj polovici srednje brza, glasna pjesma s puuuuno riffanja, a u nastavku brzi, tipični thrash metal obrazac. Njezina je specifičnost i u tome što se bez pauze 'prelijeva' u finalni, čak dijelom renesansni, outro "Agony Of Death", koji je ustvari i sastavni joj dio.

Vezano na te, atipične početke i završetke pjesama, vrijedi istaknuti da su upravo oni ti koji su album 'dovukli' na, za thrash predugih, 69 minuta trajanja, no predlažem da ih se nikako ne preskače, jer oni su ti koji albumu daju poseban šarm i aromu.

Dakle, niste li se još uvijek zasitili brzopoteznih, istih, ali ipak nešto drukčijih napadajućih riffova, vokala koji ruše sve pred sobom, divljeg bubnjanja i pune tehničke ozbiljnosti, a još k tome razmišljate na način 'život je borba protiv smrti od prvog momenta', Holy Moses vam se (opet) nameće kao logičan izbor.

Albumi