Scena
Mile Kekin (Hladno pivo): "Pokušavamo zadržati ekskluzivnost i ne dojaditi zemlji od četiri i pol milijuna stanovnika"
30.6.2009. @ 09:21
Dvije godine prošle su od objave albuma "Knjiga žalbe" Hladnog piva - odsvirane su stotine koncerata, sviralo se za studente i spektakularno se na Jarunu proslavio dvadeseti rođendan, a publika i dalje želi još. Povodom nastupa na nadolazećem Rokaj Festu, frontmen Mile Kekin razriješio je sve misterije.
Prije službenog dijela, kako ste i gdje ste ovih dana?
Sviramo na dosta gaža ovo ljeto, počevši s Rokaj Festom, pa ćemo dosta putovati i svirati kako bi zaradili za radnu jesen kada ćemo snimati.
Znači, vraćate se u studio?
Zasad ne jer je velik korak do studija za koji treba najprije imati gotove pjesme da bi ih snimili, a to podrazumijeva puno usamljenih noći za gitarom, puno proba u našoj garaži, što znači barem godinu dana rada. Ne žurimo se jer nemamo rok, što ponekad zna biti loše jer se opustimo, ali najesen krećemo raditi na novim pjesmama jer nam je pomalo potrebno osvježenje da te nas iščupa iz rutine sviranja istih pjesama s albuma koji je star dvije godine.
Ne primjećujem da to smeta publici.
Ne, jer publika ne mora nekoliko puta tjedno pohoditi koncerte Hladnog piva, poput nas koji moramo (smijeh).
Ne nužno, jer se neka lica u publici, barem što je Muzika.hr mogla primijetiti, ponavljaju, što znači da imate i one obožavatelje koji vas prate na koncerte.
Naravno, ima i onih najvjernijih fanova koji 'odrade' čak 20-30 koncerata godišnje i ti ljudi postaju prijatelji benda, ostvariš kontakt s njima na neki način, ali nasreću ih je još uvijek dovoljno da ih ne uspijevam sve zapamtiti (smijeh).
Slažeš li se da je Hladno pivo zadnjih 6-7 godina doživjelo jednu nevjerojatnu popularnost koja ponekad prelazi u histeriju, čemu je jarunski koncert u rujnu 2008. najbolji dokaz?
Razvijali smo se i nekako se više ljudi 'zakačilo', nego 'otkačilo' od Hladnog piva i nakon 20 godina imaš veliku količinu ljudi. Baš smo na Jarumu shvatili da smo uspjeli preskočiti generacijski jaz, pa je tamo bila ekipa koja je slušala "Džinovski", a njihova djeca koja su se zakačila za "Šamar" bila su s njima. Sa svakim albumom povučemo novu generaciju i mislim da je to razlog za ovoliku publiku.
Koliko smo imali prilike primijetiti uoči Rokaj festa, većina domaće publike prvenstveno dolazi na festival zbog Hladnog piva, u nadi za ponavljanjem spomenutog koncerta, a tek onda ostale bendove.
Vjerojatno je razlog u tome što ne sviramo prečesto u Zagrebu i ovo je jedna od takvih prilika. Pokušavamo zadržati ekskluzivnost u cijeloj priči, postaviti granice u sviranju, dakle ne svirati svaki tjedan ili mjesec jer lako je dojaditi ljudima u zemlji od četiri i pol milijuna stanovnika.
Što misliš o ovakvoj festivalskoj publici kao onoj na Rokaju, u odnosu na onu na samostalnim koncertima?
Konkretno na Rokaju još nisam osobno bio, čemu se sada doista veselim. Ne bih rekao da se možda radi o razlikama u kvaliteti publike, već različitom sloju ljudi na festivalima i samostalnim koncertima jer na festivale dolazi različita publika i kao izvođaču, teško je znati tko je došao zbog tebe, a tko zbog drugih bendova.
Logično je da se iz takvih razloga set liste ograničavaju na pjesme koje većina poznaje. Ideja festivala je da zabaviš sve prisutne, a ne samo fanove, što ćemo mi na Rokaju i učiniti tako da ćemo pripremiti jedan ekstrakt Hladnog piva.
Što misliš o pojavi mnogobrojnih domaćih festivala, poput Rokaja, koji iz godine u godinu nadmašuju sami sebe po kvaliteti i kvantiteti?
Pa to je odlično da se pojavilo toliko festivala, jer osim što primjetno ih ljudi posjećuju, svaki festival uspijeva i organizaciji dobro ide. Iz prodaje ulaznica za mnogobrojne festivale vidi se da postoji interes, posebice kada u to uključiš višednevno kampiranje. Osim što je unosno za organizatora, odlično je za publiku jer za relativno malu svotu novaca možeš pogledati puno bendova.
Nedavno ste objavili DVD "Knjiga postanka", a kako vas u špici događanja nismo uspjeli uhvatiti zbog zauzetosti, zanima nas koji je koncept cijelog uratka, kao nekakvog očitog nastavka "Knjige žalbe"?
Tako je, to je nastavak "Knjige žalbe" kao jedan 'making of' uradak za sve one koji su zainteresirani za događanja iza pozornice; nastanak i snimanje pjesama, što je predprodukcija, postprodukcija, kako izgledaju neobavezna druženja itd.
Potrudili smo se napraviti dvanaest filmova koji po uzoru na Jima Jarmuscha uvode gledatelja u svaku pjesmu. Međutim, posebnost je i u tome što je jako skup, što stalno ponavljam, jer nema nikakve tržišne logike u samom DVD-u jer nećemo vratiti uložene novce, ali to je nebitno jer je to naposljetku naše umjetničko stvaranje lišeno ikakve matematičke logike.
Čemu onda objavljivanje ako nije lukrativan posao?
Iz umjetničkih razloga jer na njemu nećemo zaraditi, a sumnjam da ćemo odsvirati ili rasprodati više koncerata. Radilo se o našoj želji da se uhvati nekoliko osobnih trenutaka u različitim gradovima diljem Hrvatske, ali ne na tipičan način.
Hladno pivo je od ovog milenija, dakle od 2000. godine nadalje postalo jedan hrvatski kulturološki fenomen - počevši od reklama za Ožujsko pivo, preko tvog angažmana u "Bitangama i princezama", do dva posljednja iznimno uspješna mainstream albuma. Što misliš koji je ključni faktor u tome, glazba ili medijska sveprisutnost?
Recept uspjeha je u taktici malih koraka kojom se služimo jer iz albuma u album pomalo napredujemo. Nismo bend koji preko noći postaje nevjerojatno uspješan. Polako je išlo od "Džinovskog" nagrađenog Porinom za alternativni album 1994. godine, zatim nekoliko hitova koji su prethodili "Politici", također nagrađivanom albumu.
Onda su uslijedili veći koncerti, najprije u Maloj dvorani Doma sportova, pa Velikoj dvorani… Danas kad gledam na to, tu nije bilo predumišljaja, nismo uključivali ratio u tom procesu.
Zapravo bih ilustrirao s onom crticom o tati i sinu bikovima koji stoje na brdu i gledaju pod sobom krave kako pasu i sin kaže: 'Tata, tata, ajmo otrčat' dolje, uzet kravu i pojebat' je.' A, veli tata: 'Ne, ajmo se odšetat' dolje i sve ih pojebat.' Tako smo i mi, lagano i polako se odšetali i došli do toga da možemo općiti sa svima (smijeh).
Filozofija je u tome da smo išli polako, što bih preporučio i ostalim bendovima. Ali pjesma je prije svega jer ako nemaš pjesmu, uzalud svi skupi menadžeri i producenti, reklama i slično.
Misliš li da vas danas prepoznaju više zbog vas samih ili reklama na televiziji i pojavljivanju u TV serijama?
Nadam se i mislim da je to zbog pjesama, jer, kao što sam rekao, pjesme su ključ svega. Hoće li se s našim zvukom pojaviti ova ili ona pivovara to nije toliko bitno, kao ni da to bude neki proizvođač cipela, jer to su nužne stvari kada radiš velike koncerte koji zahtijevaju sponzore jer su preskupi da bi si ih priuštili bez njih.
Vraćaš se u studio na snimanje pete sezone "Bitangi i princezi". Otkud tolika ambicija za ostajanjem u seriji nakon četiri sezone?
Serija je vrlo uspješna unutar hrvatskih okvira, ali i izvan njih jer gaji zagrebačku spiku. Kad smo krenuli, bio sam sporedni lik s nekoliko replika, a s razvojem se pretvorilo u nešto više. Mislio sam da će posljednja sezona biti ujedno i zadnja, ali pokazalo se da postoji interes publike za novim nastavcima, odnosno HRT-a da to snima i evo nas u tijeku pete sezone.
Moram priznati da mi je Saša kao lik prirastao srcu i volio bih da ovo naše tradicionalno društvo uspijemo uzdrmati provokacijama i pokazati da su seksualno opterećeni ljudi samo ljudi.
Naposljetku, dotaknimo se i studentske revolucije koja je nedavno završila nauštrb iscrpljenih studenata, koje ste na blokadi Filozofskog fakulteta u Zagrebu uz nekoliko domaćih bendova i sami podržali i doista podigli moral. Otkud inicijativa?
Studenti su nas kontaktirali i bez razmišljanja smo pristali. Nije bilo nikakve najave, već smo došli i odsvirali jedan set. Drago mi je da se tako nešto dogodilo jer pokazuje da se stvari pokreću, jer što smo mi nego samo masa s pravom glasa i nije nam nikakav problem podržati mlade ljude koji žele nešto pozitivno učiniti i promijeniti.
