Recenzije

Bosna možda nema piramide, ali definitivno ima svoj blues

1.7.2009. @ 00:56 Zoran Tučkar

'Svaka komedija je pomalo tragedija, ali svaka tragedija nije komedija', riječi su koje je moguće naći u knjigama koje objašnjavaju kako napisati dobar tekst za komediju, bilo da je riječ o sitcomu ili nekim drugim srodnim žanrovima. Ova rečenica je odabrana kao uvod u ovaj tekst zato što prilično dobro objašnjava činjenicu da su najbolji bosanski izvozni proizvod bili jako dobar humor i jako tužne pjesme. Nakon Golfa, naravno.

U ovom slučaju, pod pojmom jako tužne pjesme podrazumijevamo žanr koji se zove sevdah, koji dolazi od arapske riječi sawda što će reći crna žuč, odnosno prema vjerovanju antičkih i arapskih liječnika, glavni biološki uzrok za melankolično, tužno i depresivno raspoloženje.

Ako bismo riječ sevdah prevodili na hrvatski, došli bismo do riječi tužaljka, a ako bismo se još malo igrali s prevođenjem na engleski, adekvatan bi prijevod bio – blues. U zadnje vrijeme se kod neupućenih sevdah često miješa s cajkama, što je otprilike jednako kao kad rhythm'n'blues John Lee Hookera, Muddy Watersa ili Roberta Johnsona pobrkate s rhythm'n'bluesom konfekcijskih proizvoda koje pjevaju ljigu ali zato uvjerljivo mrdaju cicama i guzicama te se pojavljuju na MTV-u.

Postoje velike razlike između sevdaha i bluesa. Blues je pomalo buntovan, ljutit i prkosan, često se pjeva grubim glasom, što sugerira – iako je nanesena nepravda, glavni junak se misli boriti pa kud puklo da puklo. Kod sevdaha je obrnuto – zadaća sevdaha je da s jedne strane izrazi tugu i nepravdu, ali i da na neki način umiri pjevača i publiku te potakne da se stoički podnese nanesena nevolja.

Sevdalinka nije pjesma koja mijenja vanjski svijet i potiče na revoluciju, ona mijenja unutarnji svijet izvođača i slušača. Sevdalinke se pjevaju poluglasno (ili polutiho), kao da ne žele uznemiriti susjede. U tekstovima prisutan je utjecaj fatalizma i pomirivanja sa sudbinom, a s glazbene strane osim turskog utjecaja, prisutni su i slavenski, mediteranski, pa i romski, židovski i španjolski utjecaji.

Sevdaha ima i u Srbiji te Crnoj Gori, ali najviše je vezan za gradove u Bosni i Hercegovini. U informativnoj bilješci priloženoj uz CD, književnik Miljenko Jergović će napisati da su se sevdalinke uglavnom izvodile uz žičani instrument saz, a tek se krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća kao dominantan prateći instrument nametnula i harmonika.

Sevdah je nadahnjivao poznate pjesnike, na primjer Aleksu Šantića, Safet bega Bašagića i Osmana Dikića. Sevdah nije mimoišao ni rock izvođače: Branimir Štulić je često nalazio inspiraciju u zvuku sevdalinki, a osim toga, preteča Azre je bio sevdah bend. Također, Josipa Lisac je snimala sevdalinke na početku karijere.

"Antologija bosanskog sevdaha 1 & 2" donosi na dva diska izvedbe velikana koji su proslavili taj žanr i koje je proslavio taj žanr: nastupaju redom Safet Isović, Nada Mamula, Himzo Polovina, Beba Selimović, Zaim Imamović, Meho Puzić, Zehra Deović, Nedžad Salković i drugi.

Uz pratnju harmonike, saza, gitare, basa te malo gudača i puhača, slušatelj dobiva mnoštvo melankoličnih zvučnih sličica s kojima se lako poistovjetiti, jer je tuga ipak univerzalna stvar. Pohvala ide izvrsnom tekstu Miljenka Jergovića te kompletnom pakiranju. Ipak, nekoliko tipfelera se moglo izbjeći.

Dok se ne pojave sveobuhvatnije kompilacije, koje će ujediniti opuse pojedinih izvođača unatoč tome što su snimali za različite diskografske kuće, "Antologija bosanskog sevdaha 1 & 2" je za sada nezaobilazno slušanje za svakoga tko se interesira za etno-glazbu i za kulturno blago Bosne i Hercegovine.

Albumi