Recenzije

Urbanov "Hello" kao pozitiv "Retra"

15.6.2009. @ 12:49 Igor 'Yuri' Jurilj

Četvrti studijski album "Hello" Urbana &4 čekalo se pet dugih godina, a petorka poznata po perfekcionizmu nije stvar prepuštala slučaju kako bi stvorila djelo dostojno tri prethodnika i reafirmirala svoj status jednog od najboljih hrvatskih rock bendova.

Toplinom obojan "Hello" Urban predstavlja najljepšim simbolom života i topline - "Suncem"; pop-rock dionicom klasičnog gitarističkog zvuka, upletenog u vokalne artikulacije profinjene nordijske mitologije, pa u kodove od ove pjesme nadalje možemo upisivati ispravna značenja u beskonačnost i stvarati vlastite ispravne interpretacije.

Funky-rock "Magnet" prvi je uradak dinamičnoga karaktera koji smo imali prilike čuti s ovog albuma, a karakterizira ga kontrast bubnja u odnosu na uvodnu gitarističku, a samim time odaje dojam čvrstine kojom će hipnotizirati usnule slušatelje.

Sanjivost se nastavlja u prvoj i pomalo dosadnjikavoj baladi "Bambita", melankoličnome srazu gitara, koji kulminira u iznimno rafiniranim "Kaubojima modre niti" gdje se ritam i metar savršeno sinkroniziraju s postepenom melodijskom linijom kao glavnim adutom benda kojim uspijevaju manipulirati svojim objektom - dakle, nama kao recipijentima, a postupak intenziviraju konstantnim epiforama (ponavljanjem završnih riječi stihova).

Simetričan ritam, odnosno postepena melodija bez pretjerane skokovitosti savršeno funkcionira u biseru albuma "Hiroshima", svojevrsnoj reminiscenciji na Laufer, što nije ni neobično zbog učestalih kolaboracija s Vavom u posljednje vrijeme. Iako se igra 'ziheraški', što je tipično za rock skladbe poput ove, cjelovitost je postignuta pravilnim izmjenama u glazbenim dionicama, vokalnim oscilacijama Urbanova (bas)baritona i zločeste intervencije Lukine električne gitare koji su stoga parametri za rock klasik, pri čemu je sasvim nepotrebno naglašavati lirsku komponentu koja po prvi put u opusu ovog benda apsolutno bježi od hermetičnosti.

Pomalo neobična i krajnje nepretenciozna kolaboracija sa Gibonnijem, u baladi "Glas jeka" njegov vokal posve se skriva poput jeke iza zavjese dominantnog Urbanova vokala. Međutim, "San o životu" jest manji paradoks albuma jer je kao takva vrlo zaraznog refrena i argumenata koji neminovno podsjećaju na "Gledaj i vidi" s prethodnika "Retro <<", potencirajući dojam preslikavanja iliti zrcaljenja istoga u njegovom nasljedniku. Spomenuti Vava udahnjuje život u akustičnoj gitari u finalu ove pjesme što, iako kao samostalna dionica zvuči korektno, dovodi u pitanje koherenciju pjesme - pomalo larpurlartistički.

No, ono što slijedi u finalu rijetka je pojava u glazbi. Urban &4 ostavljaju za kraj "Ništa sveto", atipičnu dinamičnu tužaljku, započetu trombonom za kojim se nalazi treći gost albuma - Tomislav Kopričević-Kopriva. Obilježena naglim crescendima, "Ništa sveto" je inventivan korak naprijed petorke ponajprije u glazbenom smislu, dok na lirskoj razini ciljaju na lapidarnost kako bi instrumentalni diverzitet obgrlio jasno stihovlje u namjerno drugom planu. Krug se zatvara "Žitom", fatalističkom baladom minimalističkog karaktera.

Iako je na albumu primjetna stagnacija u instrumentalima, kompaktnost teksta i glazbe očitija je no ikad, te se "Hello" ne može shvatiti kao nastavak "Retra", već njegov (razvijeni) pozitiv.

U "Hellou" ljubav je ponovno dominanta te ona poprima različite metafore podložne brojnim interpretacijama, a to je jedna od najvećih kvaliteta Urbana kao majstora sinestezije i očuđenja; čovjeka koji uspijeva gotovo nemoguće u glazbi - poeziju učiniti pjevnom.

Albumi