Aktualno

Rock'n'roll i motori - kombinacija koja ne gubi

8.6.2009. @ 10:58 Ljudevit Cikač Ciky

Godinama i desetljećima motori se vezuju uz rock, a rock uz motor(iste). Doduše, pretpostavljam da ima strastvenih ljubitelja vozila na dva kotača koji više uživaju uz drug(e)u vrstu muzike, no isto tako vjerujem da su ogromna manjina unutar motorističke populacije.

Iako ne spadam među moto-fanove, bolje reći vlasnike takvog tipa limenog ljubimca, moram priznati da mi je ta populacija ljudi nekako posebno draga, iz jednostavnog razloga jer su se oduprli svim mogućim i nemogućim pritiscima i održali i zadržali tradiciju okupljanja i dobrog rock'n'rolla.

Koliko god njihove fešte možda izgledale monotone, praćene onako sa strane, s istim ili sličnom sadržajima, i dalje odišu onim pravim, iskrenim, narodsko/prirodnim ugođajem. Ništa drukčije nije bilo niti na trodnevnom druženju bikera u Ivancu, kojeg je organizirao Moto klub Jal, i koji su, iako još, kako se to kaže, 'u povojima', sa svih strana rezimirani, zaslužili dobru ocjenu.

Bilo da se radi o zabavama motorista, odnosno njihovim tradicionalnim igrama, među kojima su bile i neke izuzetno zanimljive, bilo defileima, 'prženjem guma', pucanjem iz auspuha te drugim popratnim sadržajima koji su bili organizirani. Nakon svih tih, za bikere superadrenalinskih sadržaja, vrhunci vrhunaca su ipak bili koncerti, koji su kruna cjelodnevnih događanja. Pa kako smo mi ipak muzički portal, naravno da ćemo najviše vremena posvetiti večernjim dijelovima programa.

Prvi dan motorijade, petak, ponudio je koncerte dva lokalna cover benda, Skynyrd Crowd i Nakupine Mi, te Gustafa, kojima je ovo bio prvi nastup u Ivancu. Skupinu Skynyrd Crowd opisali smo nedavno, u izvještaju s prvosvibanjskog koncerta, no ipak ćemo podsjetiti kako se radi o ekipi s velikim muzičkim iskustvom koja svira pjesme Lynyrd Skynyrda.

Isto tako ekipi koja je očito veliki magnet za publiku, ali i za - kišu. Naime, mada se nekoliko puta ispadala tijekom dana pa se očekivalo da će nekoliko stotina posjetitelja, čiji se broj tijekom nastupa Skynyrd Crowda u kontinuitetu povećavao, ostaviti suhima, to se ipak nije dogodilo. Negdje oko polovine koncerta počela je kiša prvo paduckati, a nakon toga se pretvorila u srednje jaki pljusak, koji je većinu natjerao da zaklon potraži po okolnim (velikim i malim) šatorima, nadstrešnicama i šankerskim suncobranima.

No ne i sve, jer je ispred bine ostala uporna i odana ekipa koja je i ovog puta uživala uz "Gimme Back My Bullet", "Voodoo Lake", "Free Bird", pogotovo "Simple Man", a još više himnu "Sweet Home Alabama", koju su 'iskamčili' i za bis. Oko sat i pol vremena vrlo dobre svirke popratio je dosta kvalitetan sound, i da nije bilo te, zaista već naporne i gotovo neizdržive, kišne najezde, Skynyrd Crowd bi imao daleko bolju atmosferu tijekom showa, jer bi zasigurno prostor ispred stagea bio ispunjen. A publika je ta koja svakom koncertu daje posebnu vrijednost, to ne treba posebno isticati.

No to je nešto na što se sa zemlje ne može utjecati, ali je zato sve ostalo zaslužilo pohvale. Samim tim su je Skynyrd Crowd jedini bend koji obrađuje širi opus spomenutih velikana southern rocka, kojeg većina ljudi ipak prepoznaje po vječnoj 'Alabami'. I baš su zato oni lijepa prilika ljubiteljima tog benda da na našim prostorima uživo čuju njihove pjesme. Uostalom sve brojniji angažmani SC-a, dokazuju da su prepoznati i da zaista dobro 'kopiraju' svoje uzore.

Nakon njih na red je došao najoriginalniji hrvatski bend, Gustafi, koji su i prije i tijekom svog koncerta pokazali da su prava narodsko-prirodna ekipa, za koju, da ih sretnete na cesti i ne prepoznate, sigurno nikad ne biste rekli da su popularni. A jesu, to su dokazali na koncertu tijekom kojeg je kiša 'prala' onako pošteno.

Makar baš i ne volim rabiti tu riječ, jer se ona tumači na raznorazne načine, Gustafi su doista pravi 'šoumeni' i usprkos neprilikama koje su ih dočekale, odnosno 'exodusu' publike od stagea u navedene zaklone, nije dugo trebalo da ih Edi naprosto prisili na povratak, bez obzira što je kiša padala sve jače i jače.

Nema sumnje da je upravo kiša krivac što tijekom koncerta Gustafa nije bila još bolja interakcija na relaciji bend - publika, no i oni koji su bili ispred stagea lijepo su se provodili i bili u stalnom kontaktu s Edijem i društvom, tražeći, u prvom redu i uporno - "Katarinu".

Mada je Edi rekao ''nemojte nju tražiti, to će značiti da je kraj koncerta' ona je ipak na veliku radost svih odsvirana i ranije. Jednako tako, treba reći da se plesalo (pogotovo) i pjevalo i pod šatorima, ali i na udaljenijim mjestima od pozornice i da se broj onih kojima je kiša sve manje i manje smetala, kako je koncert išao svojim tijekom, u kontinuitetu sve više povećavao.

Na tome u prvom redu treba zahvaliti komunikatorskom magu Ediju, koji očito ima moć da tmurnu, onako više depresivnu atmosferu, koja je vladala praktički cijeli dan, jednim dobrim dijelom anulira, i čak, štoviše, totalno ju izokrene i pretvori u svoju pobjedu i korist publike.

Isto tako, veliki obol dobroj zabavi dala je mlada pjevačica Barbara, koja je plesala i pjevala cijeli koncert, održavala energiju na ultravisokoj razini, a taj, bitan, dio kojeg je na publiku prenosio spomenuti duo, upotpunila je očigledno i više nego uigrana ekipa instrumentalista, a posebno je fino bilo čuti trubu, koja je svojih reskim zvukom posebno prkosila kiši i gotovo pa 'rezala' melankoličnost.

Odličan koncert, s praktički, kako to i priliči, 'best of 'odabirom pjesama, ponudili su tako Gustafi i baš njihovom zaslugom noć s petak na subotu ipak je u svom tom mraku imala dvije jake zrake svjetlosti - Gustafe i publiku. Svaka im čast na tome, svaka im čast na jednostavnosti i iskrenoj ljudskosti i veliko hvala na ekskluzivi kako će početkom srpnja svjetlost dana ugledati njihov nosi studijski album, kojeg su upravo u danim prije koncerta u Ivancu dovršavali.

Nakon Gustafa red je bio na mladi, lokalni cover bend Nakupina Mi, kojeg nismo pogledali u petak, ali jesmo u subotu, kada su nastupili prvi, onako za zagrijavanje, prije nastupa Opće Opasnosti i Picksiebnera. Naravno, kako je subota bila centralni dan, tako su motoristi došli na svoje u dnevnom dijelu sadržaja i to, prvenstveno, velikim defileom i izuzetno zanimljivim igrama.

Ipak, centralno centralni dio programa bio je onaj večernji, a on je krenuo još za dana, nastupom Nakupine Mi, četveročlanog benda sastavljenog od vrlo mladih momaka, koji sasvim solidno sviraju pjesme bendova njihove generacije (The Darkness), kao i onih, vječnih rock imena, poput AC/DC, Deep Purplea ili Billy Idola. Uglavnom, napravili su sasvim dobar uvod za ono što je uslijedilo; apsolutni vrhunac motorijade. Drugim riječima, koncert Opće Opasnosti.

To je doista bilo nešto fantastično, od domaćih bendova rijetko viđeno, i kad sam ih gledao, došlo mi je da ih nakon koncerta upitam 'Pobogu ljudi, pa gdje ste nestali, tko vam je uopće dozvolio da se raspadnete i jeste li imali pravo na tako nešto?'. Jer, ovim su koncertom dokazali koliko su nedostajali i da jedan takav bend nasušno treba ozbiljno bolesnoj hrvatskoj rock sceni.

U zadnje sam vrijeme uživo vidio gotovo sve naše 'prvoligaške' rock bendove i Majke i Opća Opasnost vrh su vrhova rocker piramide. Formacije su to kojima niti u jednoj varijanti nije potrebna baš nikakva medijska mašinerija da ih 'pogura', jer kvaliteta koju imaju mogućnost potrebe za nečim takvim apsolutno isključuje. A imaju i publiku, koja ih, usprkos dužem izbivanju sa scene, nije zaboravila. Što znači da vrijede, i da u tom slučaju ne vrijedi ono prisilno izmišljeno pravilo 'koga nema, bez njega se može''.

Počevši od prve pjesme "Opća opasnost", pa preko svih u naredna, valjda jedno dva sata koliko je svirala, nisam stvarno gledao, Opća Opasnost je dokazala da je vrhunski live bend, i kako smo utvrdili u analizi njihovog 'best of CD-a', bend s kolekcijom pjesama kakvu malo koji kod nas ima.

Jednostavno, to je bend koji ima ono najvažnije - osobnu identifikacijski kartu ili, ako hoćete, svoj muzički OIB, jedan, jedinstven i neponovljiv. Svaka čast Divljim jagodama, ali Peri je mjestu u Općoj Opasnosti, on je 'trademark' tog benda, i nigdje drugdje to ne može, niti smije biti. Melodiozni, nikad žešći himnično/energetski hard rock Opće Opasnosti više nego ikada navlači se na heavy, pogotovo u gitarističkim izvedbama, koje su sinkronizirane i usklađene do najsitnijih mogućih detalja. Iako gitaristi, baš kao i basist, na stageu imaju malo 'mrgudaste' izglede lica, to nimalo ne utječe na njihovu svirku, koja je naprosto fantastična.

Baš ih i briga za smijeh i priču, ionako je Pero taj koji mora pričati ustima, njihovo je da rade rukama, i u tome su vrhunski majstori. Jednako kao i bubnjar Kameni, za kojeg sam 101 % bio siguran da će razvaliti bubnjeve prije kraja koncerta. Toliko je bio napaljen i toliko je snažno lupao po njima da je definitivno dokazao kako nije 'Kameni'. Prije bih rekao 'Gumeni'.

Jednostavno, bend na stageu funkcionira baš u skladu s onim što su mi dečki rekli prije koncerta. Odluka o ponovnom okupljanju bila je spontana, ničim posebnim izazvana, i više je nego vidljivo (a poglavito čujno) da sve rade iz ljubavi prema muzici. I ljubavi prema publici, to pogotovo. A da ih publika naprosto obožava i idolizira, vidjelo se i na koncertu u Ivancu.

Kako je nastup odmicao, tako se poveći prostor na kojem se održavala motorijada sve ubrzanije popunjavao i uskoro se masi nije vidio kraj. Kao i obično, ekipa najbliža stageu oduševljeno je pjevala, plesala i skakala, a nekoliko puta sam prošetao i na udaljenijim lokacijama zatekao istu ili sličnu situaciju. Svi su plesali i pjevali i pričali kako je ovo sjajan koncert. To su rekli svi, ali baš svi s kojima sam popričao, a nije ih bilo malo.

Set lista je bila, dakako, 'best of', od spomenute uvodne pjesme, preko "Ruskog ruleta", "Amerika", "Ti", "Put Another Dollar", a najbolje su bile prihvaćene i iz sveg srca i grla od strane publike otpjevane "Srce zna" i "Ti mi nećeš reći zbogom", u prvom redu, ali i "Mjesečar", "Grad", "Doktore", te posebno "Treba mi nešto jače od sna".

U takvoj atmosferi nije bilo važno što se svira, samo da je rock, pa je tako prihvaćen i miks covera Deep Purplea, AC/DC. Metallice..., kao i "Motori" Divljih jagoda, "Pakleni vozači" Atomskog skloništa, ali i nova stvar "Uzalud sunce sja", koja će se naći na studijskom albumu koji bi trebao izaći krajem godine. To je još jedna u nizu odličnih, žestokih, ali i ljepljivo melodioznih pjesama, koja je naišla na odobravanje u Ivancu, koji je imao privilegiju da je prvi čuje, a i mislim da će se onima koji će je čuti nakon Ivanca u najmanju ruku dopasti.

Naravno, tu je i pjesma koja ima svoju posebnu priču i koja je odsvirana na kraju koncerta, koji je petnaestak minuta bio prekinut zbog sitnih problema s agregatom, koji je 'dopunjavao' strujni kapacitet kako bi dvije koncertne večeri protekle bez 'strujnih' problema. Na kraju se jedan ipak dogodio, ali nije bitno utjecao na sveukupnu atmosferu. Baš suprotno, publici kao da je dobro došao taj odmor i jedva je čekala finale koncerta te je iskoristila minute pauze da nakratko popriča i poslika se sa svojim idolima, koji su cijelo vrijeme bili dobre volje, i ponašali se, pa ne pada mi na um druga riječ osim - normalno.

A nakon pauze svirao se spomenuti "Doktore", "Treba mi nešto jače od sna" i - ona, "Jednom kad noć ...". To je hit, hitčina, balada nad baladama, koju predivna publika Peri naprosto nije dozvolila da je otpjeva, jer si ju je odavno 'prisvojila', a te subotnje večeri i do kraja. To je bilo nešto strašno, nešto bajkovito, nešto teško doživljivo. Valjda jedno 90 % tekstualnog dijela pjesme uglas je 'odradilo' stotine i stotine ljudi, čiji je raspon godina 'od do'.

Zaista fenomenalan finale koncerta, koji je evidentno do kraja fascinirao bend, i za kojeg sam siguran, iako mi je Pero rekao da osjeća kako će biti dobar koncert, nitko od njih nije očekivao da će takav biti. Tako da nekoliko puta izrečene Perine rečenice kako je ovo bendu najdraži koncert i kako će se preseliti u Ivanec zvuče dosta uvjerljivo. A mislim da baš nitko od nazočnih ne bi imao ništa protiv preseljenja i to ne samo Pere, nego i cijelog benda.

Koncert za pamćenje završen je bisom, na kojeg se počelo spontano pozivati i prije nego je 'regularni' dio okončan, i to onako kako je i počeo, pjesmom "Opća opasnost", u kojoj je sirena DVD-a Sladorana iz Županje pokupila svoj dio slave.

Po završetku službenog dijela, bend je nastavio druženje s obožavateljima, i svojom jednostavnošću 'kupio' one koji ih do tada možda nisu voljeti slušati. Makar, takvih mislim da uopće nije bilo pa sam siguran da kojim slučajem Opća Opasnost već sutra opet nastupi u Ivancu, došao bi im isti, ako ne i veći broj ljudi. Jer, koncert kakav su održali Ivanec nikada nije doživio.

Strpljivi Zagrepčani iz skupine Picksiebneri, čijom pojavom ta riječ u svom 'izvornom' značenju polako, ali sigurno gubi svoj osnovni smisao, čekali su svoj red, i na kraju ga i dočekali. I pokazali da Picksiebneri ni u kom slučaju nisu 'picksiebneri', kako smo već i bili konstatirali, te da će se trebati pripaziti koga se i kada etiketira 'picksiebnerom'.

Naprosto, svakim svojim novim koncertom dokazuju da imaju odličan osjećaj za muziku, da žive to što sviraju, da sviraju to što žive i iz tog razloga su svi njihovi koncerti prave veselice. Doduše, oni su imali mali problem što se dio publike umorio od nastupa Opće Opasnosti pa ih se dosta preselilo malo sjesti, popiti i pojesti, ali i oni su, kako je odmicao nastup, privlačili sve veći i veći broj ljudi k stageu, a dobar dio onih koji su ostali podalje, plesali su po asfaltu, na klupama, stolicama i stolovima.

Još jednu u nizu standardno sjajnih svirki odradili su ovi 'hard countryevci', ovoga puta potpomognuti Krešom Oremušom na usnoj harmonici, koji je svojim virtuoznim i osebujnim, 'uživljenim' stilom sviranja 'usnjaka' dopunski originalizirao njihov sound. Koji je, kao i u slučaju ranijih bendova, bio i više nego dobar i na kojeg zaista nitko ne bi trebao imati posebnih primjedbi.

Picksiebneri su zasvirali dobro poznate i provjerene, općeprihvaćene pjesme "Cotton Fields", "Gambler", "Route 66", "Ring Of Fire", "Thank You Jesus", "Crosstown Traffic", pa obrade za koje znam da dobro sviraju, "Sweet Home Alabama", "Should I Stay Or Should I Go" ili "Hey Joe", ali i ugodno iznenadili s irskom narodnom pjesmom "Whiskey In The Jar", koja je proslavila (kao i oni nju) Thin Lizzy, i za koju nisam znao da je dobro sviraju.

Dakako, bio je tu i aktualni singl s nadolazećeg novog albuma, "Bolje rob nego job", a s tim, imenovanim i još nekim naslovima, 'kauboji' su dobrih sat i pol vremena zabavljali još uvijek zavidan broj ljudi, bez obzira što se već duboko 'zagazilo' u nedjelju. Makar sam ih gledao nekoliko puta, nijednu sljedeću priliku neću propustiti, jer svaki je njihov koncert jednako zanimljiv, neobičan, neobuzdan, a bogme i, što je možda i najvažnije, jako veseo. A baš nam nešto takvo i treba u ovim vremenima.

Bilo je zanimljivo i od njih iz prve ruke čuti kako im je prvi studijski, u potpunosti autorski album gotov i još malo pa će biti vani. Zaista ga čekam s velikim zanimanjem, jer me njihov debi, ali album covera, izuzmemo li pjesmu "Thank You Jesus", i više nego usrećio. Kao i njihov sljedeći koncert, koji bi se lako mogao opet dogoditi u ovom kraju, gdje su se već udomaćili i, koliko sam zamijetio prilikom šetnje i druženja s njima u centru Ivanca, i postali prave zvijezde. I neka, zaslužili su.

Odjavom Picksiebnera moto susreti su nastavljeni striptizom, a najavljena je još jedna svirka dečkiju iz Nakupine Mi, no zbog umora, a i činjenice da sam ih nekoliko puta vidio, Picksiebneri su našoj ekipi, koja je dva dana bila neposredno na 'terenu', a puno ranije bila i aktivna van mjesta događanja, bili finale 2. moto susreta. Koji su opravdali sva očekivanja i koji će, ako Bog da, i sve bude kako je vrijedna ekipa iz Moto kluba 'Jal' zamislila, sljedeće godine biti još veći, spektakularniji, a i bolji, te će s njima ovaj kraj dobiti manifestaciju po kojoj bi u narednih nekoliko godina trebao postati prepoznatljiv.

Mada, prepoznatljiv je već i sada, pogotovo nakon kvalitetne organizacije ovog događanja, kojeg je pohodilo dosta više od tisuću ljudi, koji su mogli vidjeti ljepote ovog kraja, uživati u druženju, zanimljivim igrama, te doživjeti odlične muzičke večeri. Ako to nije dovoljno za pozitivne dojmove, ne znam što onda jest?

Tekst i foto: Ljudevit i Ivica Cikač

Izvještaji