Recenzije

Čaroban i neograničen svijet folk metala

23.6.2009. @ 19:21 Ljudevit Cikač Ciky

Kanadska metal muzika godinama je manje-više tabuizirana, i da nema Kataklysma (mi stariji sjećamo se i Helixa), o toj bi se zemlji kao mogućem utočištu dobrih bendova tog stila dosta manje pričalo. A da je tamo metal itekako popularan i ima široku bazi 'podanika', dokazuje, uz ostalo, i podatak kako je baš Kataklysm prije tri godine dobio nagradu i to, ako se dobro sjećam, u rock kategoriji.

Ima li možda premalo rock bendova, pa se 'posegnulo' i za metalcima u tim izborima ili je scena doista jaka da je se ne može zaobilaziti, ne bih točno mogao reći, no da Kanada ima razvijenu metal kulturu, to mi je poznato. Uz ostalo, i iz svojedobnog razgovora s JF-em, gitaristom nekoliko puta spomenutih Kataklysma, koji mi je rekao kako Kanada ima puno metal bendova i da u svom studiju stalno ima posla.

Tome u prilog ide i činjenica da Blackguard, centralni dio ove 'priče', postoji već osam godina i sigurno nije jedini koji ima staža na metal sceni. Doduše, punih je sedam djelovao kao Profugus Mortis (objavio album "So It Begins" 2007. godine), a onda je, nakon potpisa ugovora s Nuclear Blast, promijenio ime u Blackguard. Do potpisa je došlo nakon što je pobijedio na natjecanju koje je putem MySpacea organizirao Nuclear Blast, i na kojem je sudjelovalo više od 2000 bendova sa svih strana svijeta.

Kad se čuje ono što radi Blackguard ta pobjeda i nije nešto neočekivano. Naime, muzika ovog benda mogla bi se najkraće opisati kao symphonic death black folk metal, poprilično nalik na Wintersun i Ensiferum, dakle nešto što danas definitivno 'pali'. U ovom se slučaju radi uglavnom o brzim, energičnim, epskim ugođajem nabijenim pjesmama strukturalne naravi, čije bi se porijeklo prije moglo potražiti u skandinavskom, nego u kanadskom podneblju.

Dakako, nisu tu Wintersun i Ensiferum jedini bendovi s kojim je moguće usporediti Blackguard. Mislim da bi se tu u prvom redu mogle tražiti poveznice s Children Of Bodom, pogotovo u 'neodređenim', urnebesnim, ali konkretnim i strogo kontroliranim vokalima, koji šaraju od harsh, preko scream, pa sve do growl izražavanja, a čak i neke guturalne, krajnje duboke izvedbe tipa Six Feet Under nešto je što se može čuti. Hladnjikave, trilersko/horrorske klavijature i melodični, brzi riffovi i solo dionice, također je nešto što navodi na usku povezanost sa Children Of Bodom.

No ovaj je materijal toliko bogat, da ima mnogo drugih dijelova koje nas upućuju na nešto što smo već čuli, s time da i u već istaknutim segmentima ima odstupanja. Ponajprije, u sveopćoj borbenoj atmosferi, te u dijelu sounda klavijatura osjećam nazočnost Turisasa, super brzi ritmovi s izraženim guturalima i harmonikama vrlo su blisku Finntrolovom polkasto/veseljačkom stilu, a stil sviranja, odnosno općenito sound frula navodi na razmišljanje o Eluveitie.

Nadalje, tu je vrlo izražena sinkronizacija instrumentalnog izražavanja (izuzmemo li pokoji prenaglašeni blastebeat i udarac u doboš), s gotovo bezbolnim prijelazima, a naročito mi se sviđa naglašena gitaristička epičnost, koja u suradnji s klavijaturama, koje u nekim pjesmama zvuče kao da su izvađene iz Rhapsody Of Fireovog 'phantasy' svijeta, zvuči jako dobro Kao i progresivi naginjajuće klavijaturističko izražavanje u nekim pjesmama ("Vain").

Epsko/filmski početak prve pjesme "Scarlet To Snow" svojevrstan je intro, na kojeg se odmah, bez ustručavanja, nadovezuje brzi ritam s folk & symphonic klavijaturama, pjevanjem, dugim i dobrim heavy solažama, dominacijom black, ali i zavidnim obujmom death vokaliranja i tek kraćim sporijim dijelom.

Finntrolovska "This Round's On Me", brza je i vesela folk/polk pjesmica s nešto više melodija i klavijaturama sa sympho naglascima, agresivnijim pjevanjem i puno riffanja, dok je "Allegiance" dopunjena s frulama, još jedna brza pjesma ispunjena riffovima, brzim bubnjem i, opet, polkastim ritmom.

Ono o Rhapsody Of Fire fantasy svijetu uklapa se u "In Time", koja kreće ratničkim bubnjem i klavijaturama baš po uzoru na spomenute Talijane, kako i završava, a između toga obiluje vokalnim izmjenama, sporijim središnjim i bržim finalnim dijelom kojeg 'potiču' harmonike.

Iako to danas nije nimalo neuobičajeno, recimo ipak da su u ovom bendu dvije djevojke, s time da niti jedna ne pjeva. I dok gitaristica, poput Kim Gosselin, ima dosta, rijedak je slučaj da bend ima djevojku za bubnjevima. Ona se zove Justine Ethier i stvarno ovdje razara pa bi ju bilo i više nego zanimljivo vidjeti i čuti uživo. Jer na ovom materijalu u ničemu ne zaostaje od svojih muških kolega u drugim bendovima.

Kako one tako i svi ostali Blackguardovci, mogu doista biti ponosni na "Profugus Mortis" (bjegunci od smrti) album, kojim su postali ozbiljan dio svjetske folk obitelji, koja je u njima dobila još jednog člana vrijednog respekta.

Albumi