Aktualno

Rock 'n' Roll narodu!

27.5.2009. @ 23:36 Stjepan Vrečko

Ako želite zabaviti dijete, odvedite ga u trgovinu igračaka. Ljepši će spol u traženju zabave otići u shopping, dok će muški u najbližu trgovinu alata. Neovisno o spolu i starosti, ako želite doživjeti pravi koncertni spektakl - vaše je odredište koncert neuništivih AC/DC. Trideset i treća postaja europskog dijela "Black Ice" turneje bio je Beograd.

Australski rockeri pred gotovo 40 tisuća ljudi na stadionu FK Partizan napravili su neopisivi show: dva sata punokrvne, beskompromisne, brze, dinamične, žestoke i savršeno odsvirane svirke.

Nisu više njihovi koncerti samo koncerti, već prave predstave u kojima je - baš kao i u kazalištu - sve moguće. Danas kada većina velikih izvođača svoje nastupe bazira isključivo na vrhunskim scenskim produkcijama koje služe odvlačenju pažnje od same glazbe i prikrivanju sviračko-pijevnog (ne)umijeća, pa se - umjesto samih pjesama - prepričavaju svjetlosni i slični efekti, godi spoznaja da postoji jedan bend koji svu tu mašineriju okreće u svoju korist.

Obilje pirotehnike, vatromet, plotuni srednjovjekovnih topova, crkveno zvono s logom benda, maketa parne lokomotive u prirodnoj veličini koju će zajahati ogromna (popunjena na strateškim mjestima) lutka za napuhavanje Rosie, tisuće rogova koji svijetle u mraku, impresivni svjetlosni efekti i animacije koji se kristalno čistom slikom vrte na 4 divovska platna, te ostale scenografska i scenska ludiranja možda govore suprotno, ali njihova je zadaća jedna i jedina: usmjeriti pažnju na svirku nenadmašne petorke, nipošto odvući pažnju od nje.

Kada stanete ispred 70-ak metara široke, 20 metara duboke i 30-ak metara visoke pozornice, shvatite zašto su gotičke i druge katedrale građene tako predimenzionirano: cilj im je bio pokazati čovjeku kako je malen, da se osjeti sitno i da veličinu boga doživi kroz strahopoštovanje. Upravo je prvi susret s pozornicom jasan znak da će na nju stupiti rock 'n' roll bogovi.

Međutim, ti bogovi - unatoč vrtoglavim brojkama koje iziskuju svaki njihov nastup (45 šlepera, 15 autobusa, 2 kamionske prikolice koje služe kao dodatni generatori) - i dalje su čvrsto prizemni šljakeri koji rock 'n' roll kao vjerovanje dijele s narodom. Kada vidite mehaničara s prljavim rukama i crnim naslagama ispod noktiju, znate da vam je u stanju popraviti automobil; imat ćete više povjerenja u njega i njegovu zamašćenu radionicu nego u neonskim svjetlima obasjan auto-salon.

Nemaju oni prohtjeva poput Madonne o boji zidova i zavjesa hotelske sobe u kojoj će boraviti, gotovo čitav popis zahtjeva odnosi se isključivo na tehnički dio nastupa, jer prevelika je to i preugledna mašinerija za dopustiti si bilo kakav kiks (na popisu je, primjerice, 500 kilograma leda, što je samo po sebi impresivno i puno teže ispuniti nego obojiti zid sobe Super krečkom).

AC/DC naš je, narodski, bend. Uvijek je tako bilo i uvijek će tako i biti. Ne podilaze modernim trendovima, a najiskrenije, teško je danas - uz poplavu silnih preparata i stilista - vidjeti celebrities koji izgledaju neprivlačnije od ljudi iz publike. No, u tome i jest ljepota njihovog nastupa.

U dva sata svirke nema presvlačenja (ne računamo Angusov striptiz u "The Jack"), mijenjanja kostima, šminke, plesačica i plesača (čitaj: praznoga hoda), već se Brian Johnson (61 mu je godina) i Angus Young (54) troše do iznemoglosti, skaču i 'divljaju' kao da su tinejdžeri, prolijevajući hektolitre znoja, dok iza njih najstabilnija i najpouzdanija ritam sekcija na svijetu - Malcolm Young na ritam gitari, Cliff Williams na basu i Phil Rudd (s obveznom cigaretom u ustima) za bubnjevima - nenametljivo praši do daske.

Pozitivna energija, koketiranje s moralom društva, sve to - uz još puno toga - čini istinsku bit rocka i njegovu sirovu, iskonsku snagu. Rock je stil života i tu sudbinu dijeli s još malo žanrova, a upravo nam to govori AC/DC svakim svojim nastupom. Oni uistinu čvrsto vjeruju u ono što rade i to što rade - rade savršeno. A da je njihova glazba uistinu za sve, potvrđuje i letimičan pogled na publiku u kojoj je bilo pripadnika svih generacija, od sedam do sedamdeset i sedam godina.

Kao predgrupa nastupila su dva benda, novosadska Amajlija i već standardni The Answer koji ih prati čitave turneje. Za Amajliju, osnovanu sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, rekli su mi da su bili hard rockeri i duhovito dodali imali su puno dobrih pjesama koje su loše prošle, dok su Sjevernoirce (vizualno i glazbeno na tragu Led Zeppelina) Beograđani već vidjeli 2007. godine na koncertu The Rolling Stonesa.

Točno u 21 h, svjetla se gase, čitav stadion podrhtava od tutnjave (ili kako bi se onomatopejski reklo "kloparanja") vlaka dok u animiranome filmu oskudno odjevene ljepotice otimaju Angusovu lokomotivu. Na kraju uvodne animacije, uz zaglušujuću buku, lokomotiva "udara" u platno i slijedi uvodni riff "Rock 'n' Roll Train", maketa parnjače u prirodnoj veličini izranja na pozornici, a veličanstveni AC/DC započinje spektakl s dvadesetak pjesama kroz koje objašnjava sav smisao rocka.

Odsviravši uživo 'The Best of' presjek karijere (fanovi vjerojatno cijene što je čak devet pjesama iz razdoblja pokojnoga Bona Scotta), u elitno se društvo uguralo i nekoliko pjesama s novoga albuma.

Nakon eksplozivnih "Dirty Deeds Done Dirt Cheap" i "Thunderstruck", tempo se iskusno spušta hitom "The Jack". Zborno pjevanje i (anti)striptiz Angusa Younga jedan je od vrhunaca koncerta.

Johnson se ponovno pokazao kao vrhunski animator i motivator, a njegova srdačnost ravna je samo virtuoznosti Angusa Younga. Ipak, jedina zamjerka ide moćnom ozvučenju koje nije dopuštalo čišći zvuk Angusove gitare, a s druge je strane vješto prikrilo pucanje Johnsonovih glasnica u par navrata.

"Hells Bells" i dalje prati igrokaz sa zvonom, silueta cure u plamenu "You Shook Me All Night Long", a nešto deblja i popunjenija, te poput četverokatnice visoka lutka Rosie svoju zaštitnu "Whole Lotta Rosie".

Veliko je finale ostavljeno za "Let There Be Rock", popraćena nostalgičnim prikazivanjem starih fotografija i naslovnica, te nezaboravni i riječima teško opisiv petnaestominutni Angusov solo kojim je potvrdio zašto je jedan od najboljih rock gitarista. Gonjen samo njemu znanim demonima 'razvalio' je gitaru (bilo u ležećem ili stojećem položaju) ostavljajući vas u pitanju tko je ono prodao dušu vragu...

Trčeći mostićem od pozornice do kućice ton-majstora na sredini samoga stadiona nestaje s vidika, samo da bi se trenutak kasnije uzdigao na krov iste i uz potporu milijuna i milijuna konfeta, te glasova prisutnih, priveo regularni dio koncerta kraju.

Na bisu "Highway to Hell" i "For Those About to Rock (We Salute You)". Uz počasne salve topova, kao što je i predviđeno, u 23 h, nakon dvosatnog, profesionalnog i u do detalja osmišljenog koncerta, grupa se povukla s bine riječima "We Salute You, Belgrade".

AC/DC su nastali davne 1973. godine, a 36 godina kasnije i s 200 milijuna prodanih albuma nisu izgubili ništa od svoga šarma: 26. svibnja Beogradu su pokazali iskreno (dijelom i naivno) rockersko srce, jer danas je teško navesti koncert na kojem steknete dojam kako je i samom izvođaču drago što ste baš vi osobno došli. A ako već morate, uz AC/DC kao suputnike, bolji put u pakao ne možete izabrati.

Set lista:
Rock 'n' Roll Train
Hell Ain't a Bad Place to Be
Back in Black
Big Jack
Dirty Deeds Done Dirt Cheap
Shot Down in Flames
Thunderstruck
Black Ice
The Jack
Hells Bells
Shoot to Thrill
War Machine
Anything Goes
You Shook Me All Night Long
T.N.T.
Whole Lotta Rosie
Let There Be Rock
(bis)
Highway To Hell
For Those About to Rock (We Salute You)

foto: Ante Pandžić i Aleksandar Zec

Izvještaji