Aktualno
Folk kao znak prepoznavanja
27.5.2009. @ 14:05
"Volim riječi koje počinju slovom F. Folk, fanovi, feminizam... Fuck nije jedina riječ na F." davne su riječi cijenjene kantautorice Ani Di Franco. Većina tih riječi je dobila svoju materijalizaciju 26. svibnja u kultnom ponovo otvorenom zagrebačkom klubu Močvara gdje su nastupili redom Zvonka Obajdin, Nikolina Romić-Nina, Dunja Knebl (u trostrukoj ulozi domaćice večeri, pekačice izvrsnih etno kolača i izvođačice scenskih radova - pod tim podrazumijevam pjevanje i sviranje) te sastav S.O.M.
Da smo bilo gdje vani, stil koji ovi izvođači prakticiraju nazvali bismo folk. Međutim zbog gomiletine trulex izvođača koji su kršteni imenom turbo folk, ta simpatična riječ od 4 slova se izbjegava upotrijebiti jer ima negativnu konotaciju, pa se umjesto riječi folk upotrebljava nešto zvučnija etno.
Ipak, ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i pod drugim imenom, pa tako i ova četiri izvođača bi oduševljavala svoju publiku kako god nazvali taj stil.
Večer je svojim 15-minutnim nastupom otvorila kantautorica zvonkog glasa Zvonka Obajdin. Nakon početnog obračuna s tremom, uz pratnju svoje gitare, izvela je šest pjesama koje se sviraju tiho ali razdiru jako.
Od pola tuceta odsviranih stvari pažnju su osobito plijenile "Tiha voda" i "Stvari koje nikad ne govorim". Najjači njen adut je čist i jak glas, dok je snaga njenih pjesama na časnom drugom mjestu.
Joni Mitchell, ime je i prezime osobe čiji su utjecaji prepoznatljivi kod Zvonke, a Obajdin će sama poslije još dodati i The Beatlese, Neila Younga i The Velvet Underground. Postoje planovi za okupljanje prateće grupe. Bit će vrlo zanimljivo čuti te pjesme u bendovskim aranžmanima, tim više da neće imati toliki pritisak vezan uz sviranje gitare.
Nakon Zvonke slijedila je kantautorica koja ne samo da već ima svoj bend, nego i rezervirane termine u studiju za snimanje prvog albuma. Nikolina Romić-Nina se osim toga može pohvaliti vrlo afirmativnom recenzijom Aleksandra Dragaša, a niti autor ovih redaka nije škrta pizda.
Ukratko, riječ je o djevojci koja posjeduje specifičan 'zemljani' glas i velik talent za pisanje pjesama o nesretnim ljubavima, ali ne samo o nesretnim nego i ne samo o ljubavima. Nina iz koncerta u koncert napreduje kao vokalist i interpretator, dok se Matija (bubnjevi), Damjan (gitara) i Orlan (usna harmonika, melodika, klavijature, udaraljke) brinu o zvučnoj pozadini. Njeguje se minimalistički pristup na tragu Marisse Nadler, Nicka Drakea i Joan Baez.
"U mom malom mraku", pjesma je koja je otvorila njezin 40-minutni set i pokazala se kao pun pogodak. Već otprije sudionik njenog repertoara, na ovoj večeri odsvirana u preoblikovanom aranžmanu, osjetno sporijeg tempa, čime je stvar dobila na dramatici i intenzitetu, a obradila je i pjesmu "Zvira voda". Ukratko, s nestrpljenjem iščekujemo prvi album.
Iduća izvođačica Dunja Knebl ne iščekuje svoj prvi album, nego svoj deseti, ali njen entuzijazam na sceni je takav kao da čeka prvi. Demonstracija sile uslijedila je odmah na početku, kada je prve dvije pjesme otpjevala a capella, nakon čega joj se pridružuju članovi grupe Afion.
Odavno probivši granice Međimurja, na nastupu je ponudila pjesme iz Turopolja, Hrvatskog Zagorja pa čak i iz Gradišća (dijela Austrije u kojem žive Hrvati). Momci iz Afiona izvrsno barataju svojim instrumentima, a Dunjin glas je posebna poslastica: prodoran, upečatljiv, prepoznatljiv, ali i vrlo fleksibilan, prilagodljiv raspoloženju svake pjesme. A ona nisu nužno turobna, nego ima i zafrkantskih i veselih.
Sastav S.O.M. nema problema s prilagođavanjem pjesama: oni imaju jednu veliku i sjajnu ideju, kao nekad sastav Jesus And Mary Chain, koji su prije skoro četvrt stoljeća pokušavao spojiti nespojivo: naslage distorzije i feedbacka ujediniti s popičnim harmonijama The Beach Boysa i Phila Spectora, čime se dobivao ironični pomak ili stravično ledena mirnoća.
Kod S.O.M.-a je riječ o sljedećem - cilj je bešavno sastaviti death metal odnosno doom metal zvuk i nevinost i tugu međimurskih folk pjesama. Ako se sjetimo u kakvim su uvjetima živjeli kmetovi i kako su dobivali po nosu svaki put kad bi se usudili nešto tražiti, možda bi doista i naši preci kmetovi i svirali doom metal, (osobito oko 1573. - godine Seljačke bune) samo da su imali električne gitare, struju i pojačala.
Kombinacija muških i ženskih vokala dočarava stravičnost, a same melodije pjesama su tužne. Sve skupa zvuči kao Darth Vader u službenom posjetu Međimurju, kao soundtrack ukletih, uglavnom su to polagani psihodelični distozirani etno valceri sa sjajno postavljenim vokalnim izmjenama.
Treba reći da taj umjetnički pristup grupe S.O.M. nije za svakog, ali isto tako da treba imati muda i skupiti toliko snage te preuzeti toliko rizika na sebe i svoju izvedbu. Za sada se S.O.M.-u otvaraju neka vrata, izdan je album "Ethno Doom" za ukrajinsku diskografsku kuću Boyanov Gimn.
Nazvali cijeli žanr folk ili etno, svejedno je. Nastupi ova četiri izvođača pokazuju koliko je vrelo hrvatskih narodnih pjesama nepresušno i koliko se briljantnih ideja iz naoko jednostavnog zvuka jednog ili više žičanih instrumenata može izvući. Samo treba znati kako. A oni znaju.
