Recenzije

Gitaristi kakvi se danas ne mogu niti izmisliti

15.5.2009. @ 16:25 Ljudevit Cikač Ciky

Kvartet gitarističkih velemajstora koji su obilježili, u prvom redu, sedamdesete godine rock scene bivše države, snimio je sredinom tog desetljeća, preciznije, 1975. godine, dvostruku ploču "Kongres rock majstora", sprovevši tako u djelo ideju Vladimira Mihaljeka - Mihe. S vremenom su te pjesme, izuzmemo li "Ima neka tajna veza" i možda "I kad prođe sve pjevat ću i tad", gotovo pa nestale.

Stoga i ne čudi da je izdavač ovog albuma u popratnom pressu istaknuo, uz ostalo, kako su, 'pomalo nepravedno, osim Bregovićevih uradaka (od kojih su neki, poput "Tajne veze", postali standardima rock kataloga), ostale izvedbe ostale praktički zaboravljene na marginama naše pop povijesti'. To je, na žalost, jedna velika istina.

Osim starijih rockera, sigurno i ljubitelja vinilnih izdanja, generacije koje su stasavale u zadnjih, pa možemo reći i više od dvadeset pet godina, nisu se 'križale' previše s ovim pjesmama. Ja sam imao sreću da sam svojevremeno naletio na tu ploču, a sjećam se da me posebno zainteresirala naslovnica, koju je, btw., narisao Zoran Jovanović.

Dakle, tko su ti majstori? Idemo redom kojim su zastupljeni na ploči, pardon compact discu, a koji je od njih najbolji, to pitanje ostavljam na individualnu procjenu, jer je to ovdje potpuno nebitno.

Prvi među jednakima koji je dobio priliku staviti na jednu stranu LP-a svoje četiri pjesme bio je Goran Bregović, u vrijeme izlaska "Kongresa" sigurno najpopularniji od svih.

Naravno, zahvaljujući Bijelom dugmetu, s kojim je u biti Brega i izveo sve četiri pjesme. Svirali su s njim (i pjevali) Željko Bebek, Zoran Redžić, Ipe Ivandić i Vlado Pravdić, plus 'uljezi' Mato Došen na prve dvije, te Zagrebački gudački kvartet na "Ima neka tajna veza". Već sam spomenuo da su njegove pjesme (doduše ne sve), najviše radi ogromne popularnosti Bijelog Dugmeta, ostale najduže upamćene.

Osim toga, kroz njih se Bregu dijelom i ozbiljnije počelo shvaćati i kao pravog gitaristu (akustična "Minijatura za moju majku"), obzirom da se uglavnom doživljavao kao kompozitorska 'alfa i omega Dugmića', a rijetko se spominjao i kao dobar individualist, što je definitivno bio. I još je, hvala Bogu.

Takvih 'problema' nije imao Josip Boček, koji je ipak bio 'u sjeni' Kornelija Kovača u Korni grupi. Zato je ova ploča dobar pokazatelj da i on, osim gitarističkog, posjeduje i skladateljsko umijeće. Vjerujem da bi se mnogi, ako ne prije, onda kada ga čuju, mogli prisjetiti rockerskog instrumentala "Dinamit", a balade "Sve će biti bolje" i "Zakletva", otkrivaju i Bočekovu emocionalniju stranu.

Mislim da nitko ne može negirati činjenicu da su dva gitarista ipak među širim masama popularnija, a druga dva nešto manje, čemu u prilog sigurno ide i to da su se isticali i kao solo umjetnici. Prvi je Bregović, to je jasno, a drugi, i to je jasno, Vedran Božić, u vrijeme snimanja ploče član grupe Time. Mislim da sam za njega prije mnogo godina pročitao kako je 'otac hrvatske gitare'. Je li tako nešto preambiciozno tvrditi ili možda nije, ostavljam na procjenu starijima i iskusnijima od mene, no da je jedan od naših najvećih gitarista, s tim teško da se netko neće složiti.

Slično kao i u slučaju Bregovića s gitarom, u Vedranovom slučaju može se reći 'vau, pa taj i dobro pjeva'. No nije to ništa novo, tek možda podsjetnik onima koji ga (a tko ne?) primarno doživljavaju kao gitaristu. A da ne griješe dokaz su, u prvom redu, klasične, brze rock pjesme "Najbolji drug", u kojoj mu je bas svirao Dado Topić i "Čovjek i žena", s klinički preciznim i maštovitim gitarističkim prezentacijama. Instrumental kojim se predstavio je "Shuffle", još jedan tipičan rock naslov, s gitarskim solažama - na tone.

Drugi, uz Bočeka, od 'manje poznatih' je Miodrag Bata Kostić gitarist Yu grupe, benda koji se prepoznavao po pjevačkom i skladateljskom umijeću braće Jelić, a rijetko se kada veća pozornost usmjeravala u Batinom pravcu. No svi koji su imalo upućeni u opus matičnog mu benda, već nakon prvog preslušavanja ovih pjesama razaznat će da je i njegova gitara davala itekako značajan doprinos i da je upravo njegovo sviranje također bilo nešto po čemu se jasno mogla raspoznati ta grupa.

Pogotovo 'kompletirane' pjesme "Rock 'n' Roll" i "San", koje je otpjevao Žika Jelić, mada niti "Teenager" ne odskače puno. Ili ne odskače uopće. Među svoje četiri pjesme Bata nije uključio nijednu instrumentalnog karaktera, no i unutar ovih pokazao je što zna.

Iskreno, nakon analize i nekoliko preslušavanja ovih pjesama, osjećaji su mi podijeljeni. U svakom slučaju, drago mi je da je jedan ovakav album izvučen iz naftalina i da se ovim pjesama dala druga prilika, a nije nebitno niti to da su današnji ljubitelji rocka, poput pjesama, dobili novu priliku da se po tko zna koji puta uvjere kako je nekada rock'n'roll ipak bio drukčiji. Je li bio i bolji ? Meni da, oni neka sami procjene.

S druge pak strane, malo mi je, onako bolesno nostalgičarski, žao što je ovo još jedno u nizu izdanja koje je prebacivanjem na moderni medij dijelom izgubilo na autentičnosti, pa tako i na vrijednosti. Naravno, onoj izvornoj, za koju je zaslužan njegov urednik, magistar Vojno Kundić. No sve u svemu, kad je već tu, neka ga, jer će sigurno polučiti više pozitivnih nego negativnih reakcija.

Ustvari, može li netko reći nešto negativno bilo o kompletnom izdanju bilo o nekom od individualista?

Albumi