Aktualno

5. Vienna Blues Spring - Nekako s proljeća

3.5.2009. @ 17:12 Zoran Tučkar

Tradicionalni festival Vienna Blues Spring ima za namjeru okupiti kremu austrijskog, europskog i svjetskog bluesa. Traje otprilike kao i korizma, 40-ak dana, održava se u Beču na više lokacija. Samo zatvaranje festivala se odigralo u klubu Reigen, a na zadnja dva dana 29. i 30. travnja bila je prisutna i Muzika.hr.

Klub Reigen je smješten preko puta nekadašnje carske rezidencije Schönbrunn i u skladu s time, cijene ulaznica i pića su bile carske: ulaznica 20 eura za večer i 3,30 eura za pivo, a i toalet je zadnji put uređivan u vrijeme carske Austrije.

Ulaznica od 20 eura je možda bila glavni razlog što se u klubu okuplja neobičan profil publike: ljudi 50+, s tim da je moguće vidjeti bakice preko 70 godina stare u tigrastim majicama i sa najnovijom 'trajnom' kako s izvođačem na sceni pjevaju refren "Papa Was A Rolling Stone".

Posjećenost nije velika, neuobičajeno je vidjeti da na blues koncertu nema mladih. A da austrijska i bečka mladost ne miruje doma, moglo se doživjeti 30. travnja na prosvjedu protiv neonacizma.

29.4. kao izvođač u Reigenu je bio predviđen Amerikanac s adresom u Parizu, Elliott Murphy, praćen triom skromno nazvanim Normandy All Stars.

Murphy je učenik Lou Reeda, Boba Dylana i The Rolling Stonesa te njeguje čvrst i zveketav folk-rock zvuk. U pratećem bendu sviraju basist Laurent Pardo, bubnjar Alan Fatras i gitaristički virtuoz Olivier Durant. Osim što razvaljuju po svojim instrumentima, 'Zvijezde' iz Normandije su i izvrsni pjevači koji su tvorili lijepe vokalne harmonije, što se vidjelo u tišim skladbama na koncertu.

Koncert Elliotta Murphya je bio zamišljen kao promocija novog albuma "Notes From The Underground", ali nije propustio izvesti i ponajbolje pjesme iz svoje bogate karijere: "The Last Of The Rock Stars", "Green River", te posvetu Bobu Dylanu "I Want You", a otpjevao je i dvije nove pjesme "Rain Rain Rain" i "What The Fuck Is Going On".

Prvi klimaks večeri je uslijedio nakon što je bend počeo izvoditi "Last Of The Rock Stars", zimzelenu pjesmu koja otvarala prvi Elliottov album "Aquashow" i koja je iz neobjašnjivog razloga sadržavala segment starog hita pjevačice Lulu koji se zvao "Shout".

Drugi vrhunac večeri je bio tijekom izvođenja pjesme "And Robert E. Lee" koji je do kraja razgalio publiku, a treći je bila dodjela nagrade Murphyu za najbolji nastup uživo. Tijekom večeri se dogodio još jedan neobjašnjiv događaj, a to je da je Murphy usred koncerta uzeo polusatnu pauzu. Publika se taman ugrijala, i kad se vratio na scenu, slijedilo je ponavljanje postupka sa zagrijavanjem.

Posebna priča je o čovjeku koji je svirao solo gitaru, Olivieru Durantu. Izrazito inovativan, Durant provlači svoj zvuk akustične gitare kroz razne uređaje i zvuči na momente kao da svira psihodeličnu violinu, a s druge strane vrlo sofisticirano. Murphy povremeno bira opciju pa svira samo s Olivierom kao akustični duo. Mogućnosti za kombinacije i različite aranžmane su neograničene. Da se Durant odluči zasvirati električnu gitaru, to bi bilo jako bolno za prozore, čaše i obližnju staklanu.

Drugi dan 30.4. slijedilo je nešto sasvim drugačije: mlada blues lavica Dana Fuchs sa svojim pratećim bendom. Dok je kod Elliotta naglasak na kvaliteti stiha i melodije, kod Dane je sve na interpretaciji.

Dana je kao i Murphy u Beč stigla sa zavidnom reputacijom, a to je da je igrala naslovnu ulogu u off-Broadway mjuziklu "Love, Janis" te je imala zamjetnu rolu u filmu "Across The Universe". Dana je prava 'Dixie chicken', šarmantna, brbljava, ekstrovertirana dama koja će u tri rečenice reći o sebi sve: gdje je odrasla (na američkom Jugu u prilično religioznoj atmosferi), kako se osjećala kad je došla u New York, ponešto o obiteljskoj tragediji (samoubojstvo starije sestre)... U njenim vokalnom izražavanju osjeti se izuzetna sličnost sa Janis Joplin, što može biti dvosjekli mač, kojega je i ona sama svjesna.

Na sceni ona je divljakuša koja preuzima na sebe sve moguće rizike: urlanje (koliko sam puta čuo aaaarrrrggghhh i varijacije na temu), skakanje, presavijanje tijela u čudnim pozama, jednom riječju, čovjek se umori dok je samo gleda. Pjesme traju li ga traju, bilo da je riječ o gitarističkim solažama ili o komunikaciji s publikom. A to znači da se refren gotovo svake pjesme pjeva zajedno s posjetiteljima, i dok publika ne bude pjevala glasno i jasno s njom, nema prijelaza na sljedeću pjesmu.

Pa makar među okupljenima bile bakice u tigrastim majicama friško stigle iz frizeraja, Dana će ih natjerati da pjevaju "Papa Was A Rolling Stone", nema izvlačenja, šmiranja ili kompromisa. To se zove ambicija i posvećenost vlastitim ciljevima.

Iako ima i autorske pjesme koje nisu nimalo loše, kod Dane Fuchs je veći naglasak na obradama, tako je izvela od The Beatlesa "Helter Skelter", od The Rolling Stonesa "Gimmie Shelter", već spomenutu "Papa Was A Rolling Stone" i duuugačku verziju "I'd Rather Go Blind".

I Dana Fuchs i Elliott Murphy su na Vienna Blues Springu pokazali iznimno visoku razinu svirke, profesionalan nastup i pružili dobru zabavu.

Nadamo se da će dogodine Vienna Blues Spring promijeniti svoju poslovnu politiku i okupljati više mlađe publike. Nejasno je zašto drže cijenu jednokratne ulaznice od 20 eura, kada ni izvođačima, a ni organizatorima nije lako kada dođe malo publike. Doduše moguće je kupiti ulaznicu za sve večeri koja košta 150 eura, te ulaznicu za 5 i 10 večeri, no čak i za austrijske standarde, riječ je o preskupim cijenama.

No, nije sve tako crno. U bečkim CD shopovima moguće je naći bogat izbor diskova po povoljnim cijenama, a postoje i second hand shopovi koji imaju još niže cijene diskova i LP ploča. Mali savjet kad krećete u Beč: ponesite sitan novac: pojedine trgovine i bečki taksisti ne primaju novčanice u većim apoenima od 50 eura.

Izvještaji