Recenzije

Irski pokušaj imitacije Coldplaya

30.4.2009. @ 21:02 Siniša Miklaužić

Dečki iz današnjeg Bell X1 su u '90-ima svirali u bendu Juniper zajedno s Damienom Riceom. Budući da su se međusobno svađali gotovo svakodnevno, raspad benda je bio neminovan, pa je Rice u međuvremenu postao internacionalna zvijezda, dok je ostatak uzeo kraću pauzu i osnovao novi bend po imenu prve letjelice koja je probila zvučni zid, Bell X1.

U zadnjih deset godina, koliko bend postoji, Bell X1 su napravili tri albuma od kojih niti jedan nije napravio neki značajniji uspjeh, ali je bend ipak dobro prihvaćen u Americi gdje su neki njihovi singlovi 'posjećivali' popularne serije poput "The O.C. " i "Grey's Anatomy". Ovih dana na tržište su izbacili i svoj četvrti uradak "Blue Lights On The Runway".

U osnovi, Bell X1 je sasvim običan post britpop bend na tragu Coldplaya samo što malo više koristi elektronske dodatke u svojim producentskim zahvatima čime dobivaju na glazbenoj širini, iako ne previše. Baza svih pjesama je vrlo lagana, baladnog tipa, pa pjesmama brzo prijeti monotonija s kojom oni teško izlaze na kraj.

Za razliku od Chrisa Martina, frontmen Bell X1 Paul Noonan nema karizmu i onu dozu melodioznosti koja je potrebna da bend izbaci u samu elitu. Nasuprot tome, njegov vokal je nešto dojmljiviji od Martinovog, budući da je nešto grublji, a najbolji pozitivan primjer za to je pjesma "Breastfed" koja je jedina nešto žešćeg rockerskog prizvuka. U ostalim pjesmama koje su vrlo mirne, patetika izbija u prvi plan zbog čega je pomalo teško preslušavati album više puta, posebno zbog njegove dužine od 55 minuta i samo deset pjesama.

Najavni singl "The Great Defector" je najbolja stvar koju su Bell X1 isposlovali na albumu. Pjesma je vrlo plesna i moderna, a opet jakog retro utjecaja, ponajviše usporediva s Talking Headsima. S ovakvim odmakom od tipičnih balada, Bell X1 pokazuje da ima i za njih mjesta na glazbenoj sceni, ali samo u slučaju ako hrabrije zagrebu u ropotarnicu glazbene industrije.

Ostatak materijala je znatno slabiji, počevši od uvodne "The Ribs Of A Broken Umbrella" koja zvuči kao mekani Manic Street Preachers obogaćen synthovima ili podosta eksperimentalne "How Your Heart Is Wired", dok je još jedino vrijedna spomena "One Stringed Harp" u kojoj je orkestar idealno posložen s melodijom što ju čini vrlo hitoidnom.

Preslušavajući novi album Bell X1, nekako sam dojma da su zasluženo skriveni od većeg broja fanova diljem svijeta jer jednostavno nemaju ideje kako prenijeti svu svoju energiju na cijeli album, pa tek u naznakama dobivamo nešto ekstraordinarno od njih dok je većina ipak ispodprosječna.

"The Great Defector", "Breastfed" i "One Stringed Harp" su pjesme kojih se ne bi postidjele i najveće otočke zvijezde, ali ostatak materijala je jednostavno preslab da bi "Blue Lights On The Runway" bio nešto više od tek blijedog pokušaja inovacije u zvuk Coldplaya.

Po samom zvuku, najbliži bi im bili Athlete, ali oni su na svojem posljednjem albumu "Beyond The Neighbourhood" postigli mnogo više, iako i taj album nije neko remek-djelo britpopa. Sada nam jedino preostaje razmišljati kako bi sve zvučalo da je u ekipi ostao Damien Rice, ali ovako je ispalo i bolje, jer je solo Rice isporučio nekoliko vrsnih albuma, dok Bell X1 ipak izdaje samo prosječne.

Albumi