Recenzije

Impulzivni power metal

3.5.2009. @ 13:21 Ljudevit Cikač Ciky

Za razliku od velike većine iskusnih imena koji su dio talijanskog diskografskog diva Frontiers Records, austrijska skupina Ecliptica spada u drugu, potpuno oprečnu kategoriju - jednog od najmlađih. A osim po iskustvu i dugotrajnosti na sceni razlikuju se i po stilskom opredjeljenju, pa su tako jedna od rjeđih metal formacija među prevladavajućom rock i hard rock populacijom.

Nakon što su snimali neke materijale koje su sami financirali, "Impetus" im je prvo pravo veliko diskografsko ostvarenje. Na kojem su predstavili heavy/power metal kombiniran s progresivnim atmosferom, nešto nalik na Edguy, a uz muzičku konstrukciju poveznica između Ecliptice i Edguya su i vokali Thomasa Tiebera, koji su intonativno dijelom nalik Tobiasovim.

Zanimljivost ovog benda i općenito su vokalne sekcije, budući da ima dva pjevača, spomenutog Thomasa te Elisabeth Fangmeyer, a i gitarist Bernhard 'Bernie' Scholz s vremena na vrijeme uleti s pokojom clean, ali i strastvenijom, čak i polugrowl back izvedbom. Ipak, prvenstveno se mogu čuti jako dobre suradnje prvospomenutog dvojca, s time da su Elisabethini vokali ipak nešto inferiorniji i puno se bolje uklapanju u mini zborskim i back izvedbama, nego recimo u individualnim.

Naravno, individualno angažiranim u žešćim i bržim pjesmama, gdje su ipak malo premekani i prepoperski, ali se zato odlično ukapaju u onim s mirnijim dijelovima. Kratkoća albuma, samim tim i pjesama, čiji je prosjek oko četiri i pol minute nije dozvolio širu uporabu progresivnih elemenata.

Ipak, i u tom se periodu našlo mjesta za, recimo, ritmičke zapetljaje, kompliciranije i tehnički zahtjevnije instrumentalne izvedbe, kao i za orkestralnim aranžmanima ispunjene klavijaturističke izvedbe. No generalno, prevladavajuća karakteristika je velika doza melodije, u epicentru događanja su i dinamični riffovi, kao i bubnjevi, koje bi, generalno gledajući, ipak trebalo malo stišati.

Puno atmosfere donosi naslovni akustični intro, a "My Paradise" je sa svojim ritmičko/stilskim izmjenama, puno riff/solo dijelova, te gore već istaknutim vokalnim suradnjama, jedna od opisu bliskijih pjesama na albumu. "Turn Away" u većem je dijelu, osim u sredini, melankolična balada s korištenjem triju vokala, a jedna od zanimljivijih svakako je heavy/thrasherska "Watching You", koju bi zbog vokalno/riffovskog opredjeljenja mogli usporediti s Nevermoreom.

Završna je, naglašeno epska, pjesma "Black Swan" ujedno i najduža, traje skoro devet minuta, sporog je i srednje brzog ritma, ugodna za slušanje, premda se i u vokalnim (muški dominiraju), gitarističkim, a još više u prelijepim središnjim akustičnim izvedbama osjeća jak depresivniji ugođaj.

To je možda i najbolja pjesma na albumu, s kojim su se ovi Bečani sasvim solidno predstavili. Nije da će se o njemu ili o njima dugo pričati, ali da će se imati što reći, tako nešto ne može se dovesti u pitanje.

Albumi