Recenzije

Intimno, emocionalno i prije svega iskreno

20.4.2009. @ 08:11 Siniša Miklaužić

Peter Doherty

Grace/Wastelands

Grace/Wastelands
Datum izdanja:16.3.2009.
Izdavač:Parlophone / Dallas Records
Žanr:Rock
Naša ocjena: Ocjena: 4/5
Popis pjesama:
    1. Arcady
    2. Last Of The English Roses
    3. 1939 Returning
    4. A Little Death Around The Eyes
    5. Salome
    6. I Am The Rain
    7. Sweet By And By
    8. Palace Of Bone
    9. Sheepskin Tearaway
    10. Broken Love Song
    11. New Love Grows On Trees
    12. Lady Don't Fall Backwards

Uopće nije tajna, volio sam The Libertines jer su imali neviđenu energiju koja je svaki put izgledala kao da će se raspasti po šavovima što se u jednom trenutku i dogodilo, pa je došlo do njihovog neminovnog raspada. Danas, mnogo godina (Pete je zadnjih nekoliko godina proživio što neki ne prežive u 3 života) nakon, počela su šuškanja o njihovom povratku, Peter Doherty više nije svakodnevno na naslovnicama žutog tiska zbog droga, već zbog toga što ima novi album. Ovaj put samostalni, službeno, bez pratećeg benda.

Prije godinu dvije, izgledalo je da su odbrojani dani Peteu, da proživljava zadnje dane obojene različitim narkoticima, usput je posjećivao praktički svaki dan sudnice moleći suce da ga ne tjeraju u zatvor, tu je bila i luda veza s također autodestruktivnom Kate Moss, ali je nekako sve uspio prebroditi i danas se nešto manje čuje za njegove probleme.

20090417_PeterDoherty.jpg

U međuvremenu je uspio izdati i dva albuma sa svojim post-The Libertines bendom Babyshambles koji nisu uspjeli postići željeni uspjeh, već je sve to nekako bilo na staru slavu uz tek pokoji hit singl.

Prva pozitivna stvar kojom je Doherty pokazao da još nije za odbaciti dogodila se s live albumom "Oh! What A Lovely Tour", budući da se na njemu pokazao nevjerojatno motiviran i inspiriran, kao da je našao novu nit vodilju u svojem životu. U tom pogledu uopće ne čudi što je odlučio izdati solo album, iako u stvarnosti to i nije, jer su na njemu gotovo svi koji su s njime glazbeno surađivali zadnjih 5-6 godina od samih članova Babyshamblesa, Carla Barata, Wolfmana, pa do Coxona i drugih...

"Grace/Wastelands" je Dohertyevo svjetlo na kraju tunela, smjerokaz koji mu pokazuje da još uvijek može biti dobar tijekom cijelog albuma, a ne na samo nekoliko pjesama, jedino ako u pjesme unese cijelog sebe, kada pjesme postanu osobne i emotivne ispovijedi svih njegovih grijeha.

Ovaj album nije nimalo okrenut garaži, niti punku, može se pronaći ponešto paralela s rockom, ali u prvenstveno je to akustični folk indie pop čovjeka koji traži iskupljenje i nadu za bolje sutra.

Većina pjesama je odsvirana samo uz akustičnu gitaru kojoj su kasnije nadodani mnogi efekti da bi pjesme odmakle od klasičnog folka. Sve su pjesme laganog ritma, u prvi plan dolazi interpretacija, refreni uopće nisu toliko bitni i 'veliki', već je sve složeno vrlo ujednačeno i iskreno, to je pravi Peter Doherty bez ikakve maske na sebi.

Već s uvodnom "Arcady" Doherty pokazuje kao da je ponovno pronašao svoju muzu. U vrlo prpošnoj folk pop pjesmici u stilu Jacka Johnsona dotaknuo se malo produhovljene teme kao da on želi biti propovjednik cijele nove generacije koja je nastala u novom mileniju. U neku ruku, on to i je, ali prvenstveno zbog svojih različitih ekscesa.

Jedna od najboljih pjesama koje je Pete ikada napisao je zasigurno najavni singl ovog izdanja "Last Of The English Roses". S njom je dokazao da još uvijek ima eksploziva u njemu da može složiti atmosferičnu baladu koja već nakon prvog slušanja upadne u uho, a potom se neprestano pjevuši. To je ujedno i jedina pjesma u kojoj je refren podignut na nešto višu razinu, pa iz tog razloga i ne čudi njena hitoidnost.

Potom se pjesme nižu, jedna za drugom, svakom sljedećom sve iskrenije i iskrenije, možda u nekim trenucima i malo premonotono zbog samih akustičnih balada, ali u tome je i poanta cijelog ovog izdanja, da se Doherty pokaže kao jak autor kojem ne trebaju žestoke gitare i veliki produkcijski zahvati, već da u prvi plan dođu stihovi i osnovna melodija, a u tome je i više nego uspio.

Kada bih napravio ljestvicu izdanih Dohertyevih albuma, ovaj bi bio u sredini, bliže vrhu i radovima The Libertinesa ("Up The Bracket" i "The Libertines") makar se u potpunosti ta izdanja razlikuju, a mnogo 'dalje' od Babyshamblesovih "Down In Albion" i "Shotter's Nation" jer su to ipak samo prosječni albumi, dok je "Grace/Wastelands" pravo malo remek-djelo za nekog kao što je Peter Doherty.

kraj

Siniša Miklaužić

Siniša Miklaužić indie rocker uvijek spreman za nešto zanimljivo.