Aktualno
Festival vitezova i ratova
8.4.2009. @ 14:09
'Borbeni' skandinavski trio na svojem se europskom pohodu nakratko zaustavio i u Mariboru, te za četiri sata pokorio sve koji su mu se našli na putu. Tako se, slikovito naravno, najkraće može opisati koncert HammerFalla, Sabatona i Bloodbounda, koji se održao u UŠC Leona Štukelja, sportskoj dvorani koja se nalazi odmah do ŠTUK-a.
U kojem je koncert i trebao biti i gdje smo stigli u 19 sati te ostali iznenađeni praznim stageom, što je, poznavajući stroga pravila pridržavanja satnice, bilo iznenađenje, jer smo očekivali da će koncert kasniti. No nije bilo tako, obzirom da smo upućeni u obližnju, svega nekoliko desetaka metara udaljenu, gore spomenutu dvoranu, gdje je već sve bilo spremno za početak, koji je uslijedio u 19:30.
Večer je otvorio Bloodbound, mladi švedski bend koji uskoro objavljuje novi studijski album "Tabula Rasa" i za kojega mi je svojevremeno Joacim Cans rekao da mu je jedan od dražih, pa me njihovo pojavljivanje na turneji s HammerFall nije iznenadilo.
A nakon ovog koncerta ne bi trebalo nikoga tko je sumnjao u njihove kvalitete i Joacimove prosudbe. Naime, radi se o jako dobrom bendu, koji je svojih 28 minuta iskoristio na najbolji mogući način.
Bloodbound je predstavio jedan žestoki heavy metal, s gitarističkim sekcijama (pogotovo solo), u kojim je evidentno da dečki znaju jako puno o Iron Maiden. Naravno, obzirom da se radi o skandinavskoj inačici heavy metala, logičnije bi bilo približiti ih HammerFallu, no u svakom slučaju, ono što su pokazali iznenadilo je gotovo sve koji su ih gledali. Doduše, tek nekih stotinjak ljudi, ali im to nije smetalo da odsviraju pravi koncert, kao da ih gleda deset puta više ljudi.
Pjevač ima vrlo snažne, pravo metalne vokale, gitare su nabrijane do bola, ali i poprilično melodične, jedino se klavijaturist malo 'sramio', no tako je valjda moralo biti. Također, sound im je bio izvrstan, i to je također bio jedan od preduvjeta (najosnovnijih, naravno) da im svirka ispadne takva kakva je bila.
U tako kratkom vremenu prošetali su, s tek pet pjesama, kroz sva tri svoja albuma, računajući i nove pjesme "Sweet Dreams Of Madness" i "Take One", a najbolje je prošla zadnja pjesma "Nosferatu", koja je privukla poveći broj interesenata, a bilo bi ih i više da tada nije bio i kraj njihovog nastupa.
Bloodbound set lista:
Sweet Dreams Of Madness
Metal Monster
Book Of The Dead
Take One
Nosferatu
Dvadesetak minuta nakon Bloodbounda uslijedio je nastup Sabatona, benda koji me i više nego ugodno iznenadio prije nekoliko godina u Zagrebu, i meni, kao i mnogima, dao nadu da u power metalu nije sve baš tako crno, klišeizirano i dosadnjikavo. Izuzmemo li prve dvije pjesme u kojima je sound ipak bio prejak, Sabaton je opravdao sva moja očekivanja, a i po broju publike moglo se uočiti da je njegova reputacija iz dana u dan sve viša i veća.
Sabaton je, naime, odsvirao sjajan koncert, čak i kada su ga malo 'stišali' bio je i dalje žestok, onako 'hevijanerizirano' ratničko/borben. Usto, bend je vrlo aktivan na stageu, kontakt s publikom mu je vrhunski, i kad tome dodamo još i ono najvažnije, odlično svira i djeluje svježije od mnogih starijih power (heavy) metal bendova, jasno je da su ponudili kvalitetan nastup. A imam osjećaj da ljudi znaju kakvi su i da se od njih to i očekuje.
Doduše, pjevač očito već godinama ne mijenja stilista, no to je ionako manje bitno, jer taman da je bio i u dronjcima, ne bi mogao sakriti činjenicu da je vokalno vrlo moćan i glavni koordinator svega što Sabaton nudi.
Kod publike su dobro prošle sve pjesme, očito je da ih dobro poznaje, ali posebnije su bile "Primo Victoria", tijekom koje se orilo iz grla njezinog velikog dijela, te završnog 'miksa' "Metal Machine/Metal Crüe", nakon koje se tražio bis, ali njega nije bilo. Šteta, jer u svojih četrdesetak minuta Sabaton je pokazao da je sjajan bend i jedan bi bis bio taman. No i bez njega su Sabaton, jednako kao i Bloodbound, napravili sjajnu podlogu za nastup HammerFalla.
Moram priznati da se rijetko kada događa da se pogodi s predgrupama i još više, da one odrade svoju zadaću u potpunosti. Da predstave sebe, ali i da stvore pravu atmosferu koja će dočekati headlinera.
Sabaton set lista:
Intro/Ghost Division
The Art Of War
40:1
Cliffs Of Gallipoli
Attero Dominatus
The Price Of A Mile
Primo Victoria
Metal Machine/Metal Crüe
A njega se čekalo oko pola sata, i negdje oko pola deset krenuo je nastup HammerFalla s novom pjesmom "Punish And Enslave", tijekom koje je Joacim palcem prema dolje tehničarima pokazao da ih malo 'spuste' i nakon toga nije bilo potrebe više korigirati sound.
Uslijedila je "Crimson Thunder", pa nakon nje prva pirotehničko/grmljavinska, ali i koreografija u kojoj se u vodenoj 'zavjesi' projicira logo s imenom benda. Moram priznati da tako nešto nisam vidio, ali izgledalo je dosta impresivno i trebalo je nekoliko sekundi da polovim sve konce kako bih shvatio na koji se način ovo izvelo. Naravno, nakon izvrsne izvedbe uvodnih pjesama, nešto je takvo dočekano s novim topovskim plotunom oduševljenja.
Kombinacija još jedne nove pjesme "Legion" i dviju starijih, "Blood Bound" i "Renegade" bio je novi znak za uzbunu među publikom, tako da i onaj dio koji do tada nije 'ušao' u koncert, sada je to napravio.
Istina, dvorana je bila tek napola ispunjena, i najviše se zalagao onaj uobičajeno natiskani dio kod stagea, no i oni iza vidno su uživali u koncertu, pjevali, pljeskali, urlikali, vrištali i što li sve već ne. Kraj "Hallowed Be My Name" donio je novu vodenu projekciju, ovoga puta HammerFallov mini logo na štitu.
Makar se to vidjelo od prve pjesme, ovdje je postalo definitivno jasno da i ovaj, da tako kažemo, obnovljeni HammerFall zvuči fenomenalno i da nije nimalo slučajno što ga se u određenim krugovima doživljava kao jednog od najvećih heavy metal bendova novije generacije.
Ne treba previše ponavljati kako su albumima "Glory To The Brave" i "Legacy Of Kings" baš oni bili jedni od najvažnijih faktora u dizanju heavy/powera iz polusna, no sve bi to palo u vodu da nisu tako dobri uživo. Pa su im stoga i neke pjesme s, objektivno slabijih albuma, na koncertima užasno dobre.
A užasno su dobri i novi gitarist Pontus, koji je dostojno zamijenio Stefana, kao i stari basist Fredrik, koji očito nije trebao puno učiti. Oscar je uvijek dobro raspoložen i još uvijek mršav kao da ga izgladnjuju svakodnevno, ali je zato živahan i bez problema može skakati s bubnjarskog postolja, koje i nije tako nisko.
Posebna je priča Joacim Cans, za kojeg moram reći da sam rijetko kada vidio frontmena s toliko energije i takvom komunikacijom s publikom. Čovjek je stalno hodao, trčkarao i trčao, i stalno nešto pričao, pitao, zanimao se, šalio, pozdravljao (sjetio se i Zagreba). I ono najvažnije, svi koji misle i tvrde da ima preslab vokal za HammerFall, grdno se varaju. Jer čovjek pjeva stvarno odlično, čak sam siguran i bolje nego na studijskim ostvarenjima i mislim bolje nego ranije. Lik je stvarno za pet.
Jednako kao i bubnjar Andres, koji je svoj dio slave pokupio u solo točki, kojoj je prethodila nova projekcija s ispisom njegovog imena. Nadam se samo da nije pokupio previše vode, jer je ona, istina u izuzetno preciznom slapu, padala tik ispred seta bubnjeva. Njegovoj solaži prethodile su, za publiku poput napalma zapaljive pjesme "Last Man Standing", "Heading The Call", a negdje oko polovice koncerta prekrasno je sjela balada "Glory To The Brave", tijekom koje se i zaplesalo.
"Any Means Necessary", nastupni singl novog albuma "No Sacrifice, No Victory" i "Natural Hight" s prošlog, "Threshold" albuma, bili su, onako, hitoidniji, ali opet sjajno prihvaćen dio koncerta, koji se kraju privodi uz "The Way Of The Warrior", pa još jednu baladu, "Between Two Worlds", a kraj stiže s 'olujnim jahačima'.
Dosta glasan 'We want more' ubrzo je urodio plodom, pa se HammerFall, nakon novih svjetlosno/zrakastih efekata, vraća i s "Trailblazers" te s "Let The Hammer Fall", tijekom koje je Hector udarao čekićem u ritmu muzike u novoj projekciji, koja daje završni pečat ovoj sjajnoj večeri. Ili možda ne? Ipak ne.
"Do you want more, Maribor?" izmijenilo se dva puta riječ po riječ u još jednoj vodenastoj projekciji (sorry na korištenju tog izraza, ne znam pogodniji), da bi se uz glasno odobravanje to i dobilo. "Hearts On Fire" bila je baš pogođena pjesma, i po nazivu i po formi, da završi koncert koji je trajao negdje oko 105 minuta i u kojem je HammerFall dokazao da je izuzetan bend. I svirački i ljudski. Pozdravljali su se s ekipom nekoliko minuta, mahali, rukovali, razbacali hrpetinu trzalica i palica. Stvarno, koncert za pamćenje. Svaka im čast.
Koncert kojemu s muzičke strane nitko objektivan ne bi mogao ništa prigovoriti, a i što se tiče set liste, mislim da niti tu nema ozbiljnijih primjedbi. S obzirom da je izveden velik broj starijih (pa i najstarijih) pjesama, nekoliko njih s novog albuma 'utopilo' se u njima, tako da, recimo meni, nije uopće nedostajala "Stone Cold", a da je nema shvatio sam tek kada sam se vratio kući. Nisam siguran, ali možda je ovo prva turneja na koje je ne sviraju. I ne nedostaje, ma koliko im praktički bila zaštitni znak.
A jedna od bitnih karika u cijeloj priči da bi ona ispala takva kakva je, i više je nego odličan sound (sa spomenutim 'poštelavanjima'), koji se rijetko čuje, pa je ovdje, a radi se o manjoj školskoj dvorani, dokazano da nije uvijek problem u akustici i opremi.
HammerFall set lista:
Punish And Enslave
Crimson Thunder
Legion
Blood Bound
Renegade
Halloweed Be My Name
Last Man Standing
Heeding The Call
Glory To The Brave
Something For The Ages
Any Means Necessary
Natural High
The Way Of The Warrior
Between Two Worlds
Riders Of The Storm
Lore Of The Arcane/Trailblazers (bis 1)
Let The Hammer Fall (bis 1)
Hearts On Fire (bis 2)
