Recenzije

Novi, posrnuli, pokušaj bivšeg frontmena The Darknessa

6.4.2009. @ 16:36 Siniša Miklaužić

Bivši frontmen The Darknessa Justin Hawkins nakon njihovog raspada nije dugo čekao s okupljanjem novog sastava kojim će pokoriti svijet. Okruživši se s nešto manje poznatijim ljudima, osnovao je bend Hot Leg koji na prvi pogled zvuči kao blijeda kopija The Darknessa.

The Darkness, koliko god u osnovi bio zafrkantski bend, imao je mnoštvo odličnih glam/hard rock pjesama, posebno na prvijencu, pa uopće nije iznenadio brz uspon benda. S uspjehom, došli su i problemi, ponajviše neslaganja u bendu zbog čega se nekoliko članova i izrotiralo unutar benda, da bi sve kulminiralo Justinovom ovisnošću o opijatima. Bend je pokušao bez njega, ali su shvatili da nema smisla...

Hot Leg se nije previše pomaknuo u odnosu na pjesmaricu The Darknessa jer je to i dalje glam rock pomiješan s hard rock elementima, pokojom gitarskom solažom i falsetiranim vokalom, a dale bi se naći i mnoge usporedbe s hair metal scenom s prijelaza '70-ih u '80-e prošlog stoljeća.

I dalje, u prvom planu je sam Justin Hawkins, sada navodno očišćen od svih droga, ali za razliku od prijašnjeg benda Hot Leg zvuči podosta sterilno, bez snage i hitova koje su posjedovali The Darkness. Jedna od najvećih prednosti The Darknessa ovdje je jedna od najvećih mana, a to je Justinov vokal, budući da su pjesme brzinu dvije sporije, pa njegova visoka interpretacija često zvuči prepatetično.

Kad smo kod patetike, moram se osvrnuti i na stihove pjesama koji su tako-tako, povremeno zanimljivi, u nekim trenucima vrlo slabašni, dok su u većini slučajeva ništa više nego prosječni. U nekoliko pjesama, što se može vidjeti i po samim naslovima, obrađuje neke vrlo čudne teme, ali to smo i navikli od njega, budući da je ranije napravio i pjesmu o stidnoj dlaki.

Uvodna "Chickens" započinje vrlo bombastično, eksplozivnim gitarama i bubnjem da bi se razvodnila s prvim vokalnim dionicama u jednu vrlo mekanu simfo hard rock skladbu, a dojam tek malo popravlja sljedeća "You Can't Hurt Me Anymore" koja zvuči kao neki b-side The Darknessa.

Na svu sreću, sljedećih nekoliko skladbi diže ritam albuma koji nakon uvodne dvije pjesme opako prijeti upasti u duboku provaliju iz koje se ne bi mogao izvući. U prvom redu, to je ponovna suradnja s Beverlei Brown u pjesmi "Ashamed", a slijedi ju isto tako zarazna i vjerojatno najhitoidnija s albuma "I've Met Jesus".

Središnjica albuma pripada najdužoj "Trojan Guitar" u kojoj čak i zvuče kao ozbiljan bend, a do kraja bih izdvojio još nekoliko stvari, više reda radi, nego zbog njihove posebne ljepote.

"Cocktails" je obogaćena synthovima, naslov "Gay In The 80s" najbolje pokazuje kako zvuči i o čemu Hawkins pjeva u ovoj pjesmi, dok je "Whichever Way You Wanna Give It" svjetlo na kraju tunela.

Nekako sam dojma da je The Darkness imao mnogo više svježine i poleta nego Hot Leg, budući da većina pjesama zvuči kao nešto što bi prijašnji bend s lakoćom odbacio. Tek u ponekoj stvari Hawkins pokazuje zbog čega je uspio prodati milijune ploča, ali na žalost, to je samo u iznimnim situacijama.

Da je potpuno nestalo uzbuđenja oko Justina Hawkinsa, najbolje pokazuje i neslavan pohod na top ljestvice na Otoku, budući da je album stigao tek na 81. mjesto što je jako premalo za nekoga poput njega, tako da vjerujem da će Hot Leg trajati mnogo kraće nego The Darkness. A iskreno, neće mi niti biti žao zbog toga...

Albumi