Recenzije

Stopama kraljice Santogold

5.4.2009. @ 17:48 Siniša Miklaužić

Karijere Jacka Johnsona i Trouble Andrewa su naizgled vrlo slične, iako se bave potpuno različitim aspektima glazbe. Obojica su se bavili malo ekstremnijim sportovima, Johnson surfanjem, a Andrew snowboardingom, obojica su doživjeli teške nesreće nakon kojih su jedva preživjeli, te su obojica nakon toga uzeli gitaru u ruke i počeli pisati pjesme, a razlika je u tome što je Johnson počeo pisati akustični pop, a Andrew synth-punk-trash-nešto.

2005. doživio je tešku nesreću nakon koje je morao pohađati rehabilitaciju više od 8 mjeseci, pa je dosadu kratio lupajući po gitari. Ubrzo je shvatio da bi mogao biti jako talentiran za taj 'sport' (iako Međunarodni olimpijski odbor ne prihvaća lupanje gitare kao sport), pa se pohvalio svojoj zaručnici Santogold koja je potvrdila da ima ponešto talenta. Tako se problematični Andrew više zakačio za glazbu.

Originalno, ovaj album je izašao još 2007., ali u vrlo maloj nakladi, pa je kroz underground došao do velikih kuća, u ovom slučaju Virgin, koja je odlučila reizdati album, malo ga remiksirati i remasterirati, pa ponovno prodati kao nov. I točno to se nedavno dogodilo...

Kao i Santogold, Trouble Andrewa je vrlo teško kategorizirati u jednu žanrovsku cjelinu jer miješa sve i svašta u potrazi za originalnošću. Moram reći da je to Santogold pošlo mnogo bolje za rukom na njenom debiju, ali i ovaj album nije loš.

Najlakše bih ga opisao kao spoj Billy Idola s Peaches, ali (uvijek mora postojati ali) ima tu i mnogo više različitih utjecaja, ponajviše u trash sceni, ali i u punku i tko-zna-čemu-sve-ne. Sve su pjesme vrlo nabrijane, obojene jednom dozom synthova i elektronike kojoj nisu mogli odoljeti niti najveći u '80-ima, ali se osjeti da je to vrlo moderan i aktualan album.

Na albumu dominiraju pjesme koje su gotovo bez glave i repa i u kojima glazba (bolje bi bilo reći buka) i vokal nisu često u suglasnosti, vrlo dobro funkcioniraju u takvom izdanju baš zbog svoje sirove energije.

Album je za današnje pojmove vrlo kratak, sa svega 28 i pol minuta materijala, ali iskreno, ja mu ne bih ništa dodavao jer ovakvom post-modernom elektroničnom popu to i ne treba. Ima jedan dinamičan niz pjesama koje su vrlo skladne, a njihovim prenatrpavanjem bi vjerojatno došlo do bržeg zasićenja, što svakako ne bi bilo dobro.

Od uvodne "Chasing Money" koja je strateški pozicionirana na sam početak jer je bila underground hit, pa preko "Bang Bang" i "Pimp Millennium" kojih se ne bi postidjeli niti veći elektroclash izvođači, pa do završnih "Either Way" i "What's So Strange About Me" koje donose pomalo horor atmosferu, Andrew je ispucao pravi rafal visokoenergičnih skladbi, ali, na žalost, nije svugdje pogodio do kraja.

Ako vam se svidio album Santogold, vjerujem da će vam se i "Trouble Andrew" iako je on pomaknut k rockerskijim i punkoidnijim temama. Novi val uvrnutih umjetnika raste, ima sve više različitijih i luđih albuma, pa je prava divota otkriti svako malo nekog novog 'problematičnog Andrewa'.

Albumi