Aktualno

Rasplesana Rosie u grotlu Sportarene

25.3.2009. @ 11:31 Ljudevit Cikač Ciky

Jesmo li, unatoč odličnoj koncertnoj ponudi, ipak propustili vidjeti možda i najveću koja je zadnjih godina bila 'na lageru', trenutno je i više nego nezahvalno, a i potpuno irelevantno razglabati. O toj će se temi daleko objektivnije moći polemizirati nakon nastupa Beyonce, Depeche Modea i, pogotovo U2-a. No da nam treba itekako biti žao što je ovaj briljantno-genijalan bend sa svojim vlakom projurio kroz sve naše postaje, toga sam bio svjestan i prije, a nakon koncerta u dupkom punoj Papp Laszlo Sportareni u Budimpešti, žalim još i više.

Žalim zbog sebe, mada nikako ne bih propustio ovaj nastup, žalim zbog naših ljudi koji ih idoliziraju, koji ih cijene, bilo manje ili više, a i žalim zbog Hrvatske.

Definitivno, AC/DC je bend koji diže rejting svima i svemu gdje se pojavi, živući je spomenik svjetske muzičko/kulturološke baštine i prava je šteta što su nas zaobišli. Skoro pa tragedija. Mislim, naravno, muzička.

Svaka čast svim velikim izvođačima, ali je činjenica da ih sve više i više svoje koncerte bazira na spektakularnim, superskupim, valjda suhim zlatom plaćenim scenskim produkcijama, tako da njihovim nastupom u najvećem obujmu dominiraju svjetlosni i ini (umjetno stvoreni) efekti, koji uvelike prikrivaju sve skromnije sviračko umijeće.

Srećom, kod AC/DC-a nešto takvo se niti u snu nikada nije, niti se, sada sam definitivno siguran, nikada neće dogoditi.

AC/DC-u još uvijek (!?) ne treba spektakularna produkcija sa sto čuda da bi prikrila milijune muzičkih nedostataka i sve jači gubitak identiteta, jer svira jednako kao i prije deset, dvadeset, trideset i više godina.

Kolosalni, kao dijelovi najčvršćih granitnih tijena, glasni i ultra žestoki riffovi, poput 'singerice' precizne solodionice, sva ljepota kreštavo/hrapajućeg pjevanja, sound 'prljav', ali čišći od izvora planinskih rijeka, i dalje je ono što mase doslovce drži u deliriju.

Usto, AC/DC je još uvijek naš bend, 'sirovo narodski', bend koji dokazuje da rock pripada nama, nama i samo nama - 'običnom' puku. A upravo ga navedene karakteristike, i baš nikakvo podilaženje modernim trendovima i drži takvim, pa stoga nije čudo što je ova turneja rasprodana u minutama.

Istina, imali su i oni impresivan, polukružno posložen light show koji je često, možda malo prenapadno, osvjetljavao cijelu dvoranu, dva filmska platna preko kojih su se mogli gledati članovi benda (u većini kadrova Angus i Brian), ali i publika u prvim redovima, ogromnu lokomotivu i još neke 'zakulisne' detalje koje ćemo kasnije spomenuti, no i ovdje je dokazano da je to bend koji svoj live performans i dalje gradi isključivo na svirci.

Isključivo na onome što je ta velika petorka sposobna prenijeti iz sebe i unijeti u ljude koji stoje ili sjede ispred njih. Energiju koja nema granice.

I zato, kada vas nakon koncerta bole ruke od pljeskanja, noge od skakanja, a glava od klimanja, a u tome uživate, sretni ste da je baš tako i do drugog dana niste svjesni da ste se 'razbili', onda za njega postoji samo jedna riječ - veličanstven. Pa, kako je to i red, krenimo kronološki.

Koncert je započeo u 19:59, i to s predgrupom, sjevernoirskim hard rockerima The Answer, za koje mnogi kažu da su perspektivni, a i novi album "Everyday Demons", s kojeg su svirali većinu stvari na polusatnom koncertu, navodno je dobro prihvaćen.

Da sviraju stvari s njega rekao je u nekoliko navrata pjevač, no kako ga nisam čuo, ne mogu biti mjerodavan i prenijeti njihove naslove. Tek procijeniti da se radi o bendu čiji je rad očito inspiriran Led Zeppelinom i AC/DC-em, pa je njegov izbor za zagrijavanje bio i logičan.

Solidan nastup su imali, to im se mora priznati, i vjerojatno će se među ljudima koji su ih gledali (cca 2/3 dvorane) naći dobar dio njih koji će nakon ovog koncerta ozbiljnije izanalizirati što to oni zapravo rade.

Oko pola sata trajalo je preslagivanje pozornice, a onda je, otprilike u 21:00 krenulo. Intro popraćen animiranom ilustracijom u kojem brzi AC/DC vlak Angusu 'otimaju' ljepotice i skreću ga na krivi kolosijek, označio je eksplozivni početak koncerta s "Rock 'n' Roll Train", prvim singlom s novog "Black Ice" albuma, koji je sa sobom donio ogromnu parnu 'rogatu' lokomotivu s, naravno, logom benda.

Što reći. Stvar, koja kao i sve nove, zvuči pet puta bolje nego u studijskog verziji. I koja je odmah dala naslutiti da će Angus i Brian 'ludovati', doslovce se uništavati na stageu, a poslovično odmjereni Cliff, Malcolm i Phil pružati im jaku ritmičko/logističku potporu. I prestajati cijeli koncert gotovo na istom mjestu.

Osim toga, Phil je uspio i popušiti vjerojatno i više od pola kutije cigareta, ali i potpuno korektno, kao i uvijek, odraditi svoj dio posla.

Ništa čudno, ovaj trio ionako nikada nije zamišljen na način da divlja po pozornici i da s njega u kontinuitetu teku slapovi znoja, jer su za to zaduženi Brian i Angus. Brian je, logički, a i to mu je zadatak, bio maksimalno mobilan, stalno dizao atmosferu, šetkao se po podestu među publiku, za što mu, objektivno, nije i trebalo puno energije.

Ipak, treba reći da je zakazao od stagea udaljeniji dio tribina, koji nije ponudio adekvatnu potporu, no kako su ti ljudi bili u manjini, njihova inferiornost i teatralnost 'utopila' se u sveopćem deliriju. Što ne znači da im je bilo lošije nego onima koji su se 'valjali'.

A Angus ko Angus; kratke hlačice, kravata, sako, kapica, skakutanje i - genijalna svirka. Taj čovjek ne da se samo rodio s gitarom, nego su mu je roditelji vjerojatno svirali cijelo vrijeme dok ga je majka nosila.

Jednostavno, gitara je njegova produžena ruka, i način na koji ju on svira je san snova. Jest da je ostario, kosa mu se i više nego prorijedila, ali tijelo mu je i dalje dječačkog izgleda, a hiperaktivnost na razini one od prije 35 godina.

Nakon uvodne stvari, AC/DC je maestralno 'dirigirao' publikom s brojnim crveno svjetlećim 'rogićima' na glavama preko sjajno posložene set liste, koja je izmjenjivala stare i još starije hitove (uz najviše pjesama (pet) s novog, te četiri s najuspješnijeg, "Back in Black" albuma) u koje su s vremena na vrijeme implementirane nove stvari, tako da se nitko, ali baš nitko nije mogao požaliti.

Jer ako se nekom i ne dopada novi album, jedna ga pjesma nije nikako mogla ohladiti, budući da je sa svih strana bila okružena hitčinama, a i noviteti su, kako je navedeno, odsvirani savršeno, pa imena pjesama ionako nisu bila bitna.

Tako je to bio sjajan koncert da je AC/DC kojim čudnim slučajem svirao redom pjesme koje nije nikada ili skoro nikada, u dvorani bi sigurno bila atmosfera ekvivalentna ovoj.

No favoriti se znaju, pa tako i ovdje nisu (i ne smiju biti) izostavljeni. Naravno da se pjevalo i skakalo, ali bilo je ipak nekih koje su za nijansu jače doživljavane. Tako se "The Jack" pjevalo najglasnije, iz svih grla, a Angus napravio klasičan striptiz (uz bas i bubanj kulisu), ostavši samo u kratkih hlačicama, prethodno pokazavši gaće s logom benda na njihovom stražnjem dijelu.

Na početku "Hells Bells" se i dalje spušta zvono (za kojeg valjda treba jedan kamion da ga prevozi od grada do grada, kako je rekao moj kompić) Brian se na užetu njiše kao i uvijek, a pjesma je izvedena kao i oduvijek - savršeno.

Također, neke su pjesme imale i zapaženu popratnu koreografiju na platnu, pa tako tijekom "War Machine" iz aviona kojim upravlja Angus ispadaju gitare pa padobranke, Brian vozi oklopnjak, a na kraju zvono bačeno iz aviona poklapa jedrenjak s logom AC/DC-a (bio i na oklopnjaku).

Silueta cure u plamenu koja pleše uz "You Shook Me All Night Long" scenski je uljepšala tu pjesmu, koja je izazvala jedan od najvećih 'potresa', na "TNT" su iz lokomotive izbijali vatreni plamičci, a, iako s nabačenom pokojom kilom, Rosie se 'popela' na lokomotivu, te nogama, glavom i grudima plesala u ritmu "Whole Lotta Rosie".

Nakon te pjesme platna su se spojila u jedno, sakrila lokomotivu i počela je "Let There Be Rock", tijekom koje su se na platnu i u nostalgičarskom okruženju, izmjenjivale stare slike benda i naslovnice svih albuma. Nju je obilježio Angusov završni solo, tijekom kojeg se praktički iživljavao na gitari, a vrhunac je bio kada je podignut na konzoli svirao iznad publike stojećki, pogrbljeno i ležeći. Pokazao je tu koliko je moćan gitarist i na pravi način doveo do kraja ovaj koncert.

O bisu, koji se dočekivao u tami koju je narušavao tek žarko crveni svjetleći logo benda iznad stagea, s "Highway To Hell" i "For Those About To Rock (We Salute You)" (njihovom najboljom pjesmom s najboljeg albuma) ne treba trošiti riječi. Tek spomenuti oduševljenje stopljeno s prvim riffom "Highway To Hell", te zaglušujuće topovske plotune, koje su ovaj istinski, rijetko viđeni spektakl vodile, a na kraju i dovele do kraja.

Kraja kojeg istovremeno nitko nije želio, a opet, za kojeg su svi željeli da bi što prije dogodi kako bi se moglo prići prepričavanju dojmova. A tu se nije imalo puno toga za prepričavati.

Perfekcija u svakom pogledu. Ugođaj, svirka, scenski efekti, feedback publike, sound... Sve, baš sve stravično dobro i rijetko viđeno. To stvarno treba vidjeti, doživjeti i proživjeti, jer opisati je, oprostite - nemoguće.

Set lista:
Intro/Rock 'N Roll Train
Hell Ain't A Bad Place To Be
Back In Black
Big Jack
Dirty Deeds Done Dirt Cheap
Shot Down in Flames
Thunderstruck
Black Ice
The Jack
Hells Bells
Shoot To Thrill
War Machine
Anything Goes
You Shook Me All Night Long
TNT
Whole Lotta Rosie
Let There Be Rock
Highway To Hell (bis)
For Those About To Rock (bis)

- Biografija AC/DC -

Izvještaji