Aktualno

Iznimno bogat treći DORF

11.3.2009. @ 23:17 Igor 'Yuri' Jurilj

Vinkovci: prije 7 tisuća godina naseljen grad, prije pedeset godina najvažnije jugoslavensko sjecište željeznica, danas glavni grad dokumentarnog rock filma - DORF-a. Treće izdanje ili treće dijete (u kontekstu prošlogodišnjega osvrta) vinkovačkog glazbeno-filmskog festivala službeno je izašlo iz pelena i sada već veselo naokolo pjeva.

Kraj kišnoga četvrtka bio je ujedno početak trećeg izdanja DORF-a u galeriji Slavka Kopača gdje su se na granicama slavonskoga predvečerja i večeri okupili zaljubljenici u film, ali i poeziju.

Naime, upravo su te dvije vrste ujedinjene likom i glasom legendarnog Arsena Dedića koji je prisutnima izveo četiri pjesme, a zatim otvorio izložbu plakata i pjesama nazvanu "Arsen Dedić - Kino Sloboda" kojim je predstavljeno trideset plakata trideset filmskih uradaka trideset velikih redatelja, te popraćeno s jednako toliko sadržajno vezanih pjesama.

Honorirajući Dedićevo stvaralaštvo i osebujnost, posebice kada se radi o filmskom doprinosu, paralelna izložba mladoga autora glazbenih plakata Igora Hofbauera vrijedna je spomena, ali i posjeta jer se radi o jednom fascinantnom opusu mladog autora sklonog šoku, ali i provokaciji postignutoj bez ijedne riječi izrečene kroz boje i papir.

Sam festivalski program otvorio je organizator festivala, simpatičan i pomalo samozatajan Toni Šarić, koji je najavio prve festivalske uratke - "Gogol Bordello Non Stop", dokumentarac o šarolikom i multietničkom bendu koji posljednjih godina neumorno u kombiju obilazi svijet.

Ugodno popunjen prostor gradskog kazališta Joza Ivakić u kasne je sate ispražnjen zbog nastupa reggae-ska i, dakako, dub benda Radikal Dub Kolektiv u možda prevelikom klubu Vanilla u središtu grada, što je rezultiralo dojmom praznine kluba više zbog njegove veličine, negoli slabije posjećenosti.

Hladno je ožujačko sunce drugoga dana izmamilo Vinkovčane na ulice i terase lokalnih kafića, unatoč ne toliko ugodnom vjetru, te se činilo kako je popunjenost kazališnoga partera neupitna.

No, čak ni činjenica da je festival odlučio strgati žanrovske okvire i predstaviti svjetski hvaljene filmove poput dvodijelne sage o metalu redatelja i antropologa Scota McFaydena, nije privukla Vinkovčane, za koje statistika kaže da ih je gotovo 40.000. Puno duša u ovom baroknom slavonskom gradu nije se uputilo ni na impresivan višesatni blues nastup Small House Browna i posebnih gostiju na usnim harmonikama.

Međutim, u revijalnom tonu hladna subota ipak je bila ponešto začinjenija znatiželjnicima i ljubiteljima dobre glazbe, a nakon toga tek filma, kojima je servirana "Živa pička" kao aperitiv što ga je poslužio najpoznatiji domaći redatelj videospotova, Gonzo.

Simpatično je kako je svijest o kontroverzi riječkog rock benda Let3 i dalje nerazvijena, pa je na žalost ili sreću prisutnih, dokumentarac ipak uspio izazvati određene reakcije, poput zgroženih roditelja koji su usred filma koji prati live nastup Riječana odlučili mlađahnoga sina izvesti u manje eksplicitan i perverzan prostor od onog u zamračenom kazalištu.

Subotnja se večer pokazala najatraktivnijom upravo zbog domaće rock komponente započete nagim Riječanima. U publici su se nazirala lica domaće glazbene, ali i filmske scene, među kojima je bio i srpski redatelj Dušan Vesić čiji se video hommage Ekatarini Velikoj "Kao da je bilo nekad" našao u konkurenciji.

Nastavilo se Hladnim pivom čiji je koncert iste večeri bio najavljen serijom videospotova u popratnome programu, koje su kasnije definitivno pokvarili stand up intermezzi Billa Hicksa.

Hladno pivo je, napokon, izmamilo publiku u Vanillu u kojoj je onaj prethodno spomenut prostor postao skučen zbog entuzijastične i euforične mase koja je u sat i pol zdušno i jednoglasno popratila glas Mile Kekina koji se jedva nazirao na niskoj pozornici.

Radni se tjedan zaključio pakiranjem u različitim smjerovima, bez pretjeranog smiješka na licu jer Vinkovce nije bilo lako napustiti, kako zbog Festivala, tako i zbog ležerne i zdrave atmosfere tog sasvim mirnog i spokojnog grada.

Ostalo je tek zaključiti priču proglašenjem trećeg službenog pobjednika, kojim je, nakon višednevnog žiriranja redatelja Dade Matanića, prošlogodišnjeg pobjednika Silvia Mirošničenka i novosadske redateljice glazbenih filmova Brankice Drašković, jednoglasno proglašen norveški film Rogera Sommersetha "Kike Turmix", o frontmenu punk-rockera Pleasure Fuckers, koji je preminuo 2005. godine.

Naposljetku i na kraju balade, DORF se ponovno pokazao kao ozbiljan festival u organizacijskom i kvalitativnom smislu, istovremeno ležeran i nimalo pretenciozan, budući da je ona šačica posjetitelja bila željna filma, a ne pozerstva što nije rijetkost na ostalim filmskim festivalima koji sve više postaju 'iventi'.

Istovremeno je protuargument licemjernoj i letargičnoj hrvatskoj masi koja se apsolutno može generalizirati i prepoznati izvan vinkovačkih okvira jer u mentalitetu nam je negodovati i jadikovati kako smo odcijepljeni od kulture, odmaknuti od događanja ili pak podređeni centralizaciji Zagreba.

Ovaj festival dokaz je da se nešto doista i čini, no recepcija je dokaz koliko je doista stalo svima onima koji svakodnevno imaju vremena prigovarati i odmjeravati jer lakše je ne angažirati se, pa čak ni radi samih sebe.

Popusti na prijevoz, glazbena i filmska imena i, najvažnije, pregršt šarolikih filmova u čak dva grada i glazbena radionica nedovoljni su da se pasivne recipijente koječega motivira na išta. DORF-u ponovno dva palca gore!

Izvještaji