Aktualno

Djevojke jučer nisu bile ljute

15.2.2009. @ 22:53 Lana Bunjevac

Nakon podužeg koncertnog izbivanja iz Zagreba (ne računamo li nastup s Cubismom u Aquariusu, promociju filma "Sretno dijete" gdje je nastupao s bendom Le Cinema ili pak prošlogodišnji događaj pod nazivom 'Sedmorica veličanstvenih'), Vlada Divljan jučer je u Tvornici kulture održao svoj prvi samostalni koncert nakon više od pet godina te potvrdio da je - usprkos tome što je od raspada Idola prošlo punih 25 godina - sentimentalna veza između njega i Zagreba i dalje neraskidiva.

Slučajno ili ne, koncert se održao baš na Valentinovo što je u Tvornicu dovelo ne samo stariju generaciju štovatelja Idola, već i one mlađe, koji su neke od ovih pjesama jučer čuli po prvi puta. I, naravno, novinar(k)e na zadatku koje se inače trude izbjegavati sve što ima veze s ovim klišeiziranim praznikom, ali Vladi jednostavno nisu mogle odoljeti...

Premlada da Idole doživim uživo, revno sam pohodila sve moguće solo nastupe koje je Vlada Divljan u proteklih desetak godina održavao u Zagrebu, bilo sa svojim pratećim bendom (koji su činili isti glazbenici kao i danas, ali tada pod imenom Old Stars Bend), bilo one gore spomenute na kojima je bio gost.

S početkom koncerta čekalo se sve do 22:30 kada je pred ugodno popunjenu (ne i prepunjenu i, začudo, ne i zadimljenu!) Tvornicu (po slobodnoj procjeni nešto više od 1000 ljudi) na stage izašao 'vječni dečko' s akustičnom gitarom u ruci i za uvod odsvirao svoju "Sve laži sveta".

Za vrijeme prvih nekoliko pjesama publika je još uvijek međusobno čavrljala i ne mogu reći da su previše doživljavali Vladine samostalne stvari, što je promijenio tek "Radostan dan".

Žica na akustičnoj gitari pukla je, baš kao što je Vlada rekao, u pravom trenutku te je koncert nakon prelaska na električnu gitaru i uključivanja cijelog benda dobio na dinamici. Dobro nam poznati prateći bend, koji se danas zove Nevladina organizacija, čine, dakle, Zdenko Kolar na basu, Boris Bunjac na udaraljkama, Aleksandar Šandorov na klavijaturama te bubnjar Marko Milivojević, poznatiji i kao posljednji bubnjar EKV-a.

Nažalost, prigoda je diktirala odabir pjesama, pa su se tako na repertoaru našle većinom one ljubavne tematike ("Dok dobuje kiša (u ritmu tam-tama)", "Ona to zna", "Devojko mala", "Ljubavi"...) na koje su se u prvim redovima prolamali uzdasi, a umjesto upaljača u zraku su treperile lampice mobitela uključenih na 'record' mode.

Da je dobar zabavljač, Vlada Divljan pokazao je u nekoliko navrata, iznenadivši između ostalog i poznavanjem riječi jednog narodnjaka čime je, sudeći po reakcijama, zbunio čak i vlastiti bend, a nakon izvođenja "Zašto su danas devojke ljute" 'priznao' nam je kako on ipak nije rođen 1958., kao u pjesmi, već 1978. Po želji iz publike odsvirali su i "Gdje si sad, cica maco" te uvijek dobro prihvaćenu "Retko te viđam sa devojkama".

Osim pjesama iz razdoblja Idola, bend je odsvirao i "Plastiku" te poznatu Vladinu samostalnu stvar "Patuljci", kao i pjesmu na engleskom "I Don't Want To Be Ken" za koju bi, najblaže rečeno, bilo bolje da su je izostavili.

To bi se moglo reći i za "Malenu" koju je, po meni, potpuno uništilo eksperimentiranje s refrenom "Ode radosti", a u novoj verziji onog središnjeg recitala, umjesto 'njenog lika pred očima koji treperi u izmaglici sećanja', našli su se stihovi o - Europskoj zajednici?!

Općenito, moram primijetiti da mi nikako nisu legle prearanžirane verzije nekih pjesama, pa je tako i na početku usporeni "Kenozoik" ispao tek prosječan, a unatoč forsiranju ljubavnih pjesama, kao najdojmljivije trenutke koncerta ipak ću izdvojiti meni jako drage "Nebesku temu" i "Rusiju" te pomalo neočekivanu (zato što je rijetko sviraju) "Vetar i zastave".

Malo iznenađenje bila je i "You Were Always On My Mind" koju je negdje na sredini koncerta Vlada posvetio preminulom Draženu Vrdoljaku, kojem je tako, po vlastitim riječima, odao počast 'ne minutom šutnje, već uz 3 minute pjesme', baš onako kako bi Dražen Vrdoljak vjerojatno i sam htio.

Posebnih gostiju na ovom koncertu nije bilo (ne računamo li Maxa Juričića koji se na Vladin poziv popeo na stage, ali umjesto da nešto odsvira, on je tijekom nekoliko pjesama isključivo lupkao ključevima po pivskoj boci (?!) što je bilo skroz iritantno), a od svih članova benda, publika je skandiranjem i najvećim pljeskom nagradila basistu Zdenka Kolara, što i ne čudi s obzirom na činjenicu da je on, uz Vladu Divljana, jedini član originalne postave Idola.

Samo jedan bis, na kojem smo, uz skupno odbrojavanje 'ras, dva, tri' dočekali i "Maljčike" ipak me malo razočarao, te ću i dalje kao daleko najbolji pamtiti koncert iz KSET-a 2000., sa čak pet spontano dozvanih biseva, prema kojem je ovaj jučerašnji nastup (uz na momente ne baš toliko dobar zvuk) bio tek osrednji.

No, činjenica je da je Vlada svojim stihovima (a i pojavom) i opet uspio razgaliti mnoga ženska srca, što je jučer vjerojatno bilo i najvažnije. Novinarke na zadatku jednostavno nisu dovoljno romantični tipovi...

foto: Tomislav Capan
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.

Izvještaji