Aktualno
Nezaboravna večer uz heavy metal himne
13.2.2009. @ 21:05
Prije šest mjeseci gotovo trideset tisuća fanova imalo je priliku, po treći put u Hrvatskoj, pogledati bez sumnje najveći metal bend. Riječ je, dakako, o bendu uz čije su heavy metal himne odrasle (i još uvijek odrastaju) generacije i generacije metalaca - jednom i jedinom Iron Maidenu.
U tadašnjoj euforičnoj atmosferi koja se nadvila nad splitski stadion Poljud, malo je tko mogao zamisliti da će isti, ako ne i veličanstveniji koncert moći pogledati za točno šest mjeseci u samom hrvatskom susjedstvu.
No, nekom čudnom igrom sudbine, taj se scenarij u utorak, 10. veljače, zaista ostvario, pruživši nepreglednim legijama vjernih fanova, koji su pristigli sa svih strana Europe, ekstatičnu večer u krcatoj beogradskoj Areni. Zašto ekstatičnu? Iz tri vrlo jednostavna razloga, koje niti ja, a niti ijedan drugi tada prisutni fan još uvijek ne možemo objasniti.
Kao prvo, bilo je teško povjerovati da u ovako kratkom vremenskom razdoblju ponovno imam priliku pogledati omiljeni bend na neponovljivoj, unikatnoj "Somewhere Back in Time" turneji.
Posebnost beogradskoga koncerta je i u tome što je u tekućoj godini jedini u ovome dijelu Europe, ali još više u tome što su Maideni za ovaj nastup pripremili listu pjesama kakvu se samo može poželjeti, ili možda - sanjati. Riječ je, naravno, o listi ispunjenoj dobrim starim pjesmama koje se nisu mogle čuti ni na splitskom, a ni na ostalim datumima sa spomenute turneje. Krenimo redom...
U svojstvu predgrupe, po već ustaljenom običaju, nastupila je kćer basista Steve Harrisa, zgodna, no gotovo samo iz tog razloga zanimljiva, Lauren Harris. Kao i na splitskom koncertu, bilo se teško oteti dojmu da pretežno živi na temeljima očeve slave, kakvu ni u kom slučaju ne bi stekla svojim, ne naročito sjajnim glasovnim sposobnostima i pjesama koje prečesto nalikuju jedna drugoj, a u najgorim trenucima čak zvuče pomalo bezidejno.
Ipak, promovirajući svoj novi album "Calm Before The Storm", tijekom svog je nastupa, nešto dužeg od pola sata, uspjela privući nemali broj znatiželjnika te, štoviše, zaraditi i pokoji iskreni aplauz. Sve to skupa bilo je međutim prilično blijeda uvertira u naredna gotovo dva sata virtuoznosti.
Oko 21:30, kada je publika već naveliko pjevala zagrijavajući se uz zvukove pjesme "Doctor, Doctor" te instrumentala "Transylvania", s pozornice uređene u egipatskom stilu s albuma "Powerslave" (1984.), Arenom se proširio "Churchill's Speech" iz 1940. godine, dobro poznati znak za početak Maidenovih koncerata.
Uskoro su se začuli prvi taktovi pjesme "Aces High", na sceni se pojavio bubnjar Nicko, da bi odmah potom dotrčali i preostali članovi. Posljednji je na stage izašao, dakako, Bruce Dickinson čija je vokalna izvedba ove pjesme bila jednako fascinantna kao i uvijek, posebno tijekom refrena "Live to fly, fly to live", za kojeg se jasno vidjelo da ga pjeva iz srca.
Nastavili su, baš kao i u Splitu, pjesmom "2 Minutes To Midnight", nakon koje je bend započeo niz starih stvari koje su svi čekali. Prva je na redu bila poznata pjesma s drugog albuma "Killers", neponovljivo energična "Wrathchild", zbog čijeg zaraznog ritma nitko nije mogao tek tako mirno stajati na svome mjestu. Jer, stare su pjesme Iron Maidena poput dobroga vina - što su starije, pružaju veći užitak.
Završivši ovu pjesmu, Bruce, koji je čitavo vrijeme imao standardno dobru komunikaciju s publikom, objavio je ono što su svi nazočni dobro znali, no svejedno su htjeli čuti iz njegovih usta - Maideni će večeras svirati pjesme koje godinama nisu svirali, a "Wrathchild" je samo jedna od njih.
Uslijedila je dirljiva polubalada "Children Of The Damned", pjesma koju su uvijek pomalo nepravedno zasjenjivali ostali klasici s albuma "The Number Of The Beast".
Oduševljenje prisutnih nastavljeno je tijekom jedne od najiščekivanijih pjesama večeri, "Phantom Of The Opera", koja se bez sumnje može pohvaliti jednim od najpoznatijih gitarističkih uvoda u svijetu heavy metala. Večerašnja se izvedba, osim time, mogla pohvaliti i zdušnim pjevanjem tisuća i tisuća fanova, od kojih su neki na ovakve trenutke zasigurno čekali cijeloga života.
Nakon ove, ponešto 'tmurnije' i laganije pjesme, na red je stigla eksplozivna "The Trooper", s uvijek iznova zanimljivim scenskim nastupom tijekom kojega Bruce, obučen poput 'Troopera', entuzijastično maše engleskom zastavom.
"Wasted Years" pjesma je bez koje je koncert Iron Maidena svakako nezamisliv, a nakon nje uslijedila je još jedna s legendarnog "Powerslave" albuma. "Rime Of The Ancient Mariner", koja je mnogima ostala u sjećanju kao vrhunac lanjskog splitskog koncerta, posve očekivano ni sada nije izgubila ništa od svoje raskoši, iako su je na neki način zasjenile sve one pjesme koje se inače ne mogu čuti. U prilog joj, podrazumijeva se, ide grandiozan light show za vrijeme solaže.
"Powerslave" se mogla podičiti još jednom odličnom vokalnom izvedbom, posebno tijekom dojmljivog refrena, a kada je nakon ove pjesme Bruce rekao "If you don't know this one, you shouldn't be here!", svi su dobro znali što slijedi - legendarni klasik heavy metala, "Run To The Hills", pjesma čiji je ritam praktički postao sinonim za čitav žanr.
Gotovo bi se isto moglo reći i za nezaobilaznu "Fear Of The Dark", pjesmu koja je mnogima prva asocijacija na spomen imena Iron Maiden. Ona je nešto što, iako vremenski ne pripada u razdoblje koje obuhvaća "Somewhere Back in Time" turneja (prvih sedam albuma), uvijek čini svojevrsnu suštinu Maidenovih koncerata, jer neponovljivo, složno "Oooooooo...", koje se na svakome koncertu benda razlegne dvoranom, svakome od predanih fanova ostaje zauvijek urezano u srce.
Izvanredna izvedba poduže "Hallowed Be Thy Name", s izražajnom ravnotežom sporijih i intenzivnijih segmenata, ustupila je mjesto pjesmi "Iron Maiden" iz 1980., za vrijeme koje se 'cyborg' Eddie prošetao pozornicom, 'ciljajući' svojim SF oružjem gitaristu.
Kada se već spominje Eddie, nakon koncerta mnogi su zaključili da je izostanak divovskog Eddieja mumije bio stanovit nedostatak, no na to u trenucima koncerta nije previše mislilo, budući da su se svjetla pozornice nakon "Iron Maiden" ugasila...
No ne zadugo, jer točno u 23 h Maideni se vraćaju na stage, u prvom redu kako bi izveli još jednu pjesmu koja je sinonim za bend. Radi se, dakako, o pjesmi "The Number Of The Beast", koja je od svoje prve do posljednje sekunde bila popraćena pjevanjem.
To naravno nije bio kraj beogradskoga koncerta, na kojemu su Maideni odlučili odsvirati još dvije pjesme kojima su se mnogi nadali, a tek rijetki vjerovali da će ih uistinu imati priliku čuti uživo.
Tijekom petnaestominutnoga bisa, najprije "The Evil That Men Do", a potom i posve neočekivana "Sanctuary", bile su briljantni primjeri svega onoga što heavy metal jest i svega onoga što bi trebao biti. Nakon njih, pogotovo nakon zadivljujućeg kontakta s publikom za vrijeme posljednje pjesme, bilo je više nego teško povjerovati kako se još jednome druženju s Maidenima primaknuo svršetak.
No sve što je lijepo jednom mora završiti... Iron Maiden se još jednom predstavio fanovima u svom ponajboljem izdanju, na koncertu koji će se, bez sumnje, dugo pamtiti.
Možda do nekog novog, skorog susreta, jer čini se kako je Iron Maiden postao sve češći gost na našim prostorima, a sumnjam da bi ijedan metalac porekao kako je u Hrvatskoj i susjedstvu itko dobrodošao više od benda koji na leđima nosi nemali teret, ali ujedno i privilegiju statusa bogova heavy metala.
Set-lista:
Churchill's Speech
Aces High
2 Minutes To Midnight
Wrathchild
Children Of The Damned
Phantom Of The Opera
The Trooper
Wasted Years
Rime Of The Ancient Mariner
Powerslave
Run To The Hills
Fear Of The Dark
Hallowed Be Thy Name
Iron Maiden
Bis:
Number Of The Beast
The Evil That Men Do
Sanctuary
