Recenzije

Samo dobar album

1.2.2009. @ 20:59 Ljudevit Cikač Ciky

Ako smo u recenziji prošlog albuma "Nine Destinies and a Downfall" konstatirali da se Sirenia uspjela 'othrvati' komercijalizaciji, onda u slučaju ovoga mirne duše možemo reći da tome više nije tako.

Jer, s četvrtim se albumom očito, baš poput Nightwisha u slučajevima "Once" i, pogotovo, "Dark Passion Play", 'puca' na šire krugove slušateljstva, s čime nestaje ograničavanje na metalnu publiku. Očito je da je 54. mjesto gornjeg albuma na njemačkoj ljestvici imalo svoju cijenu, odnosno logičan slijed, na kojeg se i nadovezao "The 13th Floor".

Definitivno, i u slučaju Sirenie, Nuclear Blast je valjda po milijunti puta dokazao da zna prepoznati sve potencijale koje, bilo bend u cjelini ili, kao u ovom slučaju, individualac, nosi u sebi.

A taj individualac, genijalac Morten Veland, ovoga je puta izgleda ipak malo podlegao željama ili možda čak i zahtjevima izdavača, koje su u sinhronizaciji s potrebama tržišta prema ovakvoj muzici, a kao krajnji produkt toga je... znate i sami, da se ne ponavljamo stalno.

No prije nego nastavim, treba reći da ovo nikako nije loš album, ako je netko prema uvodu možda nešto takvo naslutio, već je, po mom sudu, Sirenia na tri prijašnja imala daleko više kontinuiranih blještavih trenutaka nego na njemu.

Jednako tako, da se krivo ne shvati, niti u kom slučaju kao kompletna cjelina nije završio u raljama mainstreama, ali dojam da je bliži tome nego bilo koji raniji, vrlo je jak. Bez obzira što je produkcija moćna i glasna, baš onako, pravo metalna.

Ponajprije, čini mi se da je jedan od većih problema, ako se to tako može reći, u novoj pjevačici, Španjolki Ailyn (Pilar Giménez García), dobroj, a opet najslabijoj od sve četiri koje su prošle kroz redove ovog benda.

Njezin, iako naglašeno operatic vokal, zvuči podosta u skladu s predispozicijama, odnosno činjenicom da joj je jedini značajniji angažman bio u španjolskoj verziji The X Factora, televizijskog muzičkog showa s britanskim korijenima. Koji se u nekim zemljama, mislim i kod nas, održavao pod nazivima Pop Idol ili tako nekako.

Istina, već je s petnaest godina počela klasično pjevačko školovanje, s dvadesetak pjevala na nekim humanitarnim koncertima, a predstavljala je Španjolsku i na nekim festivalima. No usprkos tom iskustvu, njezin je vokal svojom bojom i dalje više ostao na nježnoj, djevojački nevinoj, iskrenoj razini, nego na iskusnoj, pravoj ženstvenoj, dominantnoj, kakav je karakterizirao ranije pjevačice i u potpunosti zadovoljavao normative Sirenie.

Stoga mislim da, iako nema spora da je dobra pjevačica, Ailyn je prije za neki girly pop goth rock bend nego za Sireniu. Barem još neko vrijeme dok ne stekne potrebno iskustvo i znanje u ovakvoj vrsti muzike.

Možda ovaj 'slučaj' ima podudarnosti s Anette i Nightwish, pa se također tražila pjevačica s više pop, nego s klasičnijim, preciznije rečeno isključivijim operatic metal predispozicijama, s kojima bi se ipak mogao puno bolje prezentirati način na koji Morten stvara i sklada muziku za svoj bend.

Ako kažem da na "The 13th Floor" ima daleko više growl, pogotovo muških clean (gostuje opet, nakon "At Sixes And Sevens", Jan Kenneth Barkved, pjevač Elusivea) vokalnih interpretacija nego je to bio u slučaju na spomenutom albumu, možda će se gornja procjena činiti logičnijom.

Kao da se u najvećoj mogućoj mjeri pokušalo izbjegavati korištenje female pjevanja, koje je, opet ističem, s jakim opernim predispozicijama, ali opet, mislim da bi ovaj uz album najbolje 'legao' sopran Henriette Bordvik.

S time da su, pogotovo, izvrsne clean izvedbe, koje mi se puno bolje uklapaju u instrumentalnu podlogu od Ailyninih, a najbolji dokaz je pjesma "Sirens of The Seven Seas", na koju ćemo se opširnije osvrnuti kasnije i koja btw. nije kompatibilna sa "Seven Sirens and A Silver Tear" ("An Elixir For Existence" (2004)).

Apsolutno je nebitno koji su razlozi 'instaliranja' većeg obima muških vokala, jedino što jest bitno je to da su oni bez dileme najbolji individualni segment svih pjesama i da uopće nemam ništa protiv što je tome tako.

Pjesme, doduše ne baš sve, ali dobar dio njih, imaju visoki himnični potencijal, vrlo su melodične, čak i ponegdje premelodične, radio-friendlyevske i ima nekoliko onih koje opasno konkuriraju "My Mind's Eye", najvećem i jedino pravom hitu s prošlog albuma. Naravno, pravom za mainstreamske ljestvice, a vjerojatno i najvećem, ili bolje reći najpoznatijem kojeg je Sirenia ikada napravila.

Opet, s druge strane, i ovaj je album maksimalno hevijaneriziran, s vrlo žestokim gitarama (novi član je i Michael S. Krumins), tako da neće baš u potpunosti razočarati ekipu koju sluša bend duže vremena. Samim tim što pjesme nisu protečne, do kraja jednostavne i s ravnom grafikonskom linijom, već imaju, čak i one najhimničnije, dosta različitosti unutar svoje strukture.

Pogotovo neće razočarati iz razloga što ima jako puno fenomenalnih orkestralnih dijelova, mislim čak i više nego ikada, a ono što posebno, pa čak bih rekao oduševljava, su operne zborske dionice, koji u pomalo predvidljive i premelodične, ponekad i sladunjave ritmove, unose toliko potreban dašak dramaturgije, po čemu je Sirenia oduvijek bila posebno poznata.

Tako ipak ispada da je ona i dalje gothic metal bend, ali ovoga puta sa super jakim osloncem na klasične simfonije, naziru se i utjecaji sympho rocka, deatha i folka, dok se redoviti doom utjecaj gotovo u potpunosti istopio.

Jednako tako, iako spomenuti melodični ritmovi dominiraju, ima u njima i groovya, ritmičkih prijelaza (iako ne preobilnih i ne neočekivanih) i, općenito, zavidne razine strukturalne razrađenosti. Ima, ali sve to zaostaje za razinom dramaturgije i zapletaja kakvima su prošli albumi bili prebogati, mada, ne može se reći da su pjesme u cjelini neizrađene. Niti u snu.

Za prvi je singl odabrana melodična, čak više srednje brza, ali snažna pjesma "The Path To Decay", s početnim synthevima, riffovskim upletanjem, puno orkestralija, ženskih i muških clean pjevanja, orijentalnih dijelova, te izuzetno melodiozno/melankolični solo. S time da je albumska verzija nešto duža, smislenija, dok je single edit jedno pola minute kraći i, neki će vjerojatno reći, slušljiviji.

Logičan izbor za drugi singl bila bi još jedna melodiozna i, za slušanje lagana, jednostavna pjesma "Lost in Life", koju ipak izvlači vrlo utjecajna 'suradnja' vokala, basa, bubnja i orkestralija, te muški zbor, koji je u jednom dijelu dosta usporava.

Za treći pak bih predložio "Led Astray", koju u pomalo bezličnoj melodičnosti od totalnog kraha spašava tek odrješito, energično death bubnjanje, a za četvrti "Winterborn 77", sa sličnim karakteristikama i klavijaturama koje i više nego sliče Tuomasovim iz Nightwisha.

Jedna od najboljih i najrazrađenijih pjesama je "The Mind Maelstrom", s melodramatično-filmskim mješovito zborskim otvaranjem, orkestralnim usporavanjem, manjim gudanjem, konstantno jakim riffovima, puno piana, miksom death bubnja i black-death vokala s Cradle Of Filthovskom hladnom atmosferom. Pjesma je to s puno individualnih vrijednosti, izmjenama ritmova, zborskog pjevanja i najkraćim mogućim opisom koji glasi - symphonic cinematic metal.

"The Seventh Summer" još je jedna pjesma nalik na ranije radove Sirenie, s jako puno orkestralnih različitosti (gudanje, akustika, piano, puhanje), death-thrash pjevanjem i bubnjanjem i, nekako mi se čini, najozbiljnijim female pjevanjem. Ne samo zato što je zadnja, apsolutni finale, highlight albuma je "Sirens of The Seven Seas", pjesma koja najviše vuče na najraniji opus benda, s gotovo pa totalnim izostankom ženskog pjevanja.

Dakle, većinom je male clean pjevanje u igri, kombinirano sa sjajnim zborom, a prva polovica je, istina, melodiozna, ali bolno žestoka, kao i solo dio, nakon čega dolaze na red usporavanje, growlanje i umjereno duplo bubnjanje u koheziji sa zborom, pa akustike s naglaskom na orijent, lagano female (puno bolje zvuči) pjevanje, spori gudački dio (Stephanie Valentin), da bi finalni, opet melodičniji ritam, u potpunosti obilježilo zborsko pjevanje. Izvanredna pjesma, i pomalo iznenađujuće na 'začelju' albuma.

Iskreno, kada sam prva dva, tri puta preslušao album bio sam strašno razočaran, jer mi se činilo da nije u rangu Mortenovog i Sireniinog renomea, no svakim sliedećim naslućivao sam da bi od njega nešto čak i moglo biti.

Prvi dojmovi da je melodičniji, slušljiviji i najviše mainstream nisu nestali niti nakon desetak i više preslušavanja, no svako novo otkrilo je detalje koje nisam čuo u prijašnjem, tako da je na kraju ispalo da je ovo album kakvog mnogi bendovi istog ili sličnog stilskog opredjeljenja sigurno nisu u stanju snimiti.

Zato će grubo, čak i pregrubo zvučati procjena da je "The 13th Floor" najslabiji od svih albuma koje je Sirenia napravila, pa ćemo se zato radije fokusirati na procjenu da se radi od dosta dobrom albumu. Tako će konačnu ocjenu biti puno lakše opravdati.

Albumi