Recenzije

Na tragu Nirvane

22.1.2009. @ 19:31 Siniša Miklaužić

U ljeto 2005. The Subways su izdali svoj prvijenac "Young for Eternity", kojeg je britanska publika primila objeručke, dok ga mediji (začudo) nisu odveć dizali u nebesa. Tri godine kasnije, tu je novi album "All or Nothing".

U međuvremenu, glavna stvar koja se dogodila bendu bio je ljubavni prekid lidera/pjevača/gitarista Billya Lunna i basistice/pjevačice Charlotte Cooper, što se, na svu sreću, nije osjetilo na postavi benda (uz njih dvoje, tu je i bubnjar Josh Morgan) i pjesmama.

Za one koje nisu čuli dosadašnji opus The Subwaysa, moram napomenuti da su oni jedna žestoka verzija moderne Nirvane, vrlo bučnih gitara i ekstatičnog pjevanja (deranja) pa bi ih se samim time lagano dalo usporediti s australskim The Vinesima. Za razliku od njih, The Subways rijeđe koriste lagane note za svoj izričaj, više su pravi alternativni rock bend. Dosadašnji rad im je najviše obilježen singlovima "Oh Yeah" i "Rock & Roll Queen", koje su i izdigle "Young for Eternity".

Drugi album The Subwaysa je bio pod velikim znakom upitnika pošto su uočeni veliki zdravstveni problemi s glasnicama glavnog pjevača Billya, zbog čega je bend i krenuo na 'sve ili ništa' (od tud ideja za naslov albuma).

"All or Nothing" nastavlja tamo gdje su stali na prošlom albumu, prepun je grunge-punk-rock riffova, pa više podsjeća na neki noviji američki bend nego na britanski. Dodatni američki štih postignut je s producentom Butchom Vigom koji je poznat po svom radu s bendovima poput Nirvane, The Smashing Pumpkins i AFI.

Uvod u album je vrlo snažan u kojem dominiraju dvije singlice. "Girls & Boys" u kojoj se izmjenjuju muško-ženski vokali uz vrlo zarazan refren pušten je kao besplatni download, dok je "Alright" nešto laganijeg uvoda koji se zvukovno stopi s tipičnim američkim soundom, nešto između pop punka i emoa. Između njih se nalazi jedan od skrivenih aduta albuma, pjesma "Kalifornia".

Kako album odmiče prema kraju, tako se ponavljaju 'dobitne' formule s početka albuma, ali ukupno gledajući, ritam uvelike pada. Još se dobro drže na "Shake! Shake!", gdje Charlotte pokušava pratiti Billya u deranju, te na laganoj, gotovo skroz folkičnoj "Move to Newlyn", ali već u naslovnoj "All or Nothing" zvuče tipično britanski neinovativno, "I Won't Let You Down" ima previše uzaludno potrošene energije, a slično je i s drugim pjesmama, dok se još samo "Strawberry Blonde" ističe zbog svoje spokojne baladne atmosfere koju pokvari užasan pripjev.

Kult koji se u Britaniji stvorio oko njih, moglo bi ih podići na velike razine, ali, budimo iskreni, The Subways su tek još jedan bend koji dolazi s Otoka koji malo čime može uzbuditi ostatak svijeta.

Istina je da imaju šarmantne izmjene vokala i bučne podloge, ali na albumima uspiju iznijeti tek nekoliko hit singlova dok je ostatak albuma vrlo prosječan.

Po mojem mišljenju, na "All or Nothing" ima mnogo manje prodornijih hitova nego je to bilo na prvijencu čime sumnjam da će se više probiti van granica Ujedinjenog Kraljevstva. Za to im treba ipak nešto posebno i spektakularno, a to ovaj album zasigurno nije. Možda će biti sljedeći...

Albumi