Recenzije

Ne odveć zanimljivi njemački jazz fuzion

5.1.2009. @ 12:30 Siniša Miklaužić

Till Brönner je njemački jazz glazbenik koji na moderan način kombinira svoje utjecaje s današnjom glazbom, pa tako s njegovim albumima dobivamo mješavinu jazza i popa na jedan vrlo pitak način.

Jazz fusion je u posljednje vrijeme jako popularan, mnogi autori zagrebu u njegove postulate jer je to trenutno in i jako trendy. Neki, poput Norah Jones, jazz koriste kao glavni pokretač svoje inspiracije, a neki manje sigurni u sebe tek povremeno natucaju u njega, tek toliko da ga ima, da budu i oni moderni.

Ovaj jazz Nijemac je vrsni majstor zanata s dvadesetogodišnjim radnim iskustvom u žanru gdje je u početku bio član Rhythm Combination & Brass kolektiva Petera Herbolzheimera, da bi u posljednje vrijeme i sam uvelike komponirao, pa odtud i njegova česta izdanja, gotovo svaku godinu po jedan album, bilo da je studijski, božićni ili soundtrack.

Njegovo najjače oružje je trumpet kojim obogati sve pjesme na albumu "Rio", a osim toga povremeno pjeva, sklada i aranžira svoje pjesme, producira... Ali ovaj put nije sve sam uradio.

Kao glavnog producenta uzeo je Larrya Kleina, a u goste je pozvao, što za vokalnu, što za instrumentalnu interpretaciju niz zvijezda, počevši od Aimee Mann, Sergia Mendesa, Annie Lennox i druge.

Album se proteže u laganim opuštajućim ritmovima uz tek malu dozu improvizacije, ponajviše s Brönnerovim puhačkim instrumentom. Pjesme su vrlo skladne, melodične, relaksirajuće, ali ipak i previše predvidljive i monotone. Razlog tomu je što Brönner gotovo svaku pjesmu na identičan način oboji trumpetom, zbog čega se ne primjećuje njegovo genijalno znanje tog instrumenta.

Meni osobno su nekako bolje legle nešto življe pjesme, pomalo pod utjecajem bebopa, poput skladbe "Cafe com pao", koja ima i jake portugalske utjecaje, ali i one mirnije atmosfere nisu preloše, no niti pretjerano interesantne i pamtljive, tako da je, ukupno gledajući, "Rio" sasvim prosječan album.

Albumi