Recenzije

Događa se nešto lijepo

31.12.2008. @ 12:24 Ivan Antunović

Iako bismo na spomen dvojca Byrne-Eno po nekoj 'defaultnoj' pretpostavci očekivali još jednu epizodu nalik "My Life in the Bush of Ghosts", njihov novi zajednički album nosi tek blagi dašak nostalgije - no ona definitivno nije usmjerena prema njihovom istaknutijem suradničkom remek-djelu iz 1981.

Album "Everything That Happens Will Happen Today" ne ističe se previše od nekih drugih naslova u njihovoj bogatoj (solo) diskografiji, ali lišen suvišnog eksperimentiranja donosi sasvim fino doziranu, ugodnu zbirku pjesama koje iznova zaokupljaju misli slušatelja.

Ovdje je pravi trenutak za (ponovno) preispitivanje odnosa tradicionalnog i modernog - emotivni nemir kombiniran s ugodnim ambijentalnim kolažima; eklekticizam često zna biti klopka no Byrne i Eno, potpomognuti bliskim suradnicima (od kojih ćemo istaknuti Phila Manzaneru i Roberta Wyatta u epizodnim ulogama uz Maura Refoscoa, Dana Levinea ili Lea Abrahamsa) s lakoćom zaobilaze bilo kakve potencijalne prepreke serijom prozračnih, lepršavih pjesama.

Neke su dramatičnije - "I Feel My Stuff" primjerice, u pogledu nostalgije najviše naginje nekim već realiziranim idejama, posebno u odnosu na Byrneov nekadašnji matični bend. "Strange Overtones" također odaje svojevrsnu počast slavnoj i bogatoj kreativnoj prošlosti - na trenutke obavijena treštavilom, djeluje kao najpodložnija klupskom manevriranju.

Odlična "Poor Boy" odiše pak raspoloženjem akcijskog filma sedamdesetih - s obiljem efektnih perkusivnih tekstura (u izvedbi Seba Rochforda).

Byrneov prepoznatljiv pjev, na trenutke će, kao što je to bio i do sada slučaj, zairitirati uho ("Wanter for Life"), ali to je istovremeno i njegov neopisiv šarm izvedbe - već u uvodnoj pjesmi "Home", nudi nam svu ljepotu emocija koju nosi jedan nesavršen ali iskren vokal.

Ta će se iskrenost uspješno nastaviti kroz naramak sjetnih no optimističnih pjesama – "My Big Nurse" a posebno u naslovnoj "Everything That Happens", uz "The Lighthouse" ili "One Fine Day", koje toplo preporučamo u trenucima kad osjećate da vas savladava neka neobjašniva tuga.

Poletne "Life Is Long" i "The River" uspješno razbijaju početno monotono šarenilo - iako tekst pjesme "Life Is Long" primjerice, progovara o strahu od samoće ("Life Is Long if you give it away, so stay - don't go 'cause I'm fading away").

Dok ga je vrlo vjerojatno za sva vremena obilježio imidž 'psihopata' iz jednog davnog debuta, to ipak nije odrednica po kojoj pamtimo ili nastavljamo označavati lik i djelo Davida Byrnea. On naprosto bez ikakvih kompleksa (ili ih barem ne osjećamo u njegovoj glazbi unatoč snažnom stvaralačkom egu) njeguje audio-vizualnu estetiku na način na koji mnogi to nažalost ne čine. Biti organiziran u tako kaotičnom svijetu gdje nam nastoji uljepšati život predlošcima vlastite umjetnosti, veliko je umijeće.

Perfekcionizam dvojice nositelja ove ploče uspješno drži vodu iako se osjeti pokoji trag pretencioznosti - konkretno već u samom naslovu ploče. Što bi se to 'danas' trebalo dogoditi da bi se dogodilo? Očekivano ili neočekivano? Zašto bi se bilo što trebalo dogoditi 'danas'? Možemo li bar 'danas' provesti u miru ili tišini?

A sve što se eventualno dogodilo ili će se tek dogoditi - nije toliko bitno. Byrne i Eno ne ukazuju time na nesigurnost življenja niti stvaraju naprasno tenzičnu, neizvjesnu atmosferu. Sve je moguće - ali čemu opterećivanje?

Albumi