Recenzije

Bend nazvan po formularu i dalje radi po formuli

27.10.2008. @ 16:36 Zoran Tučkar

Grupa UB40 ovih dana slavi 30 godina postojanja. U komercijalno bogatoj karijeri prodali su desetke milijuna nosača zvuka i stekli ogromno sljedbeništvo, a također su poznati i po čvrstoj osmeročlanoj jezgri koja je opstala kroz sve ove godine, uspone i padove, ponovne uspone, osporavanja i kritiziranja.

Po kreativnom pitanju UB40 ne stoji tako dobro: nitko ne poriče kvalitetu singla "Red Red Wine", ali mnogo puta bivaju smatrani bendom za roditelje čija djeca slušaju The Clash.

Također, autorski doprinosi su bili nekako u sjeni njihovih interpretatorskih sposobnosti. Uostalom "Red Red Wine" je skinut s ploče "Labour of Love", koja je označila njihov proboj u svjetsku ligu pop glazbe i koja je u cijelosti bila ispunjena obradama.

I što nam nosi "TwentyFourSeven"? U najavama ćemo čuti da su članovi htjeli pokazati da još ima ulja u svići, tim više što ih je napustio pjevač Ali Campbell te klavijaturist Michael Virtue. Previše je godina prošlo od zadnjeg pravog hita, a ako se donekle izuzme tri godine star "Who You Fighting For?" i od pravog kvalitetnog albuma.

Sazrelo je vrijeme da se pokaže tko je tko u bjelačkom reggaeu: "TwentyFourSeven" je impozantan: traje preko sedamdeset minuta, kombinira autorske prinose i obrade, ima 17 pjesama, no želja je jedno, a ostvarenje drugo. Nemoguće se oteti dojmu da je gospodu muzičare malo pojela prevelika želja da se pokažu kao još uvijek jaka i relevantna glazbena sila koja nije slučajno trajal preko 30 godina te prodala više ploča nego što Hrvatska ima stanovnika.

Pozvali su k sebi goste, obradili Marleya (13425. verzija pjesme "I Shot the Sherif") i The Beatlese (obrada zaboravljenog dragulja "I'll Be Back") i nisu se osramotili. Možda nakon svega možemo reći nomen est omen: sastav koji je odabrao ime po obrascu za nezaposlene, na svojoj slavljeničkoj ploči zvuči baš šljakerski: mnogo znoja, truda i rada, ali umjetnički dojam je premali da se opravda ogroman trud.

I dalje je to fini nenametljivi, pop-reggae nesposoban da napravi buru, već da umiri i osvoji eter svojim miroljubivim pjevušenjem koji neće opterećivati uši, ali neće niti taknuti srce. Za razliku od drugog ovogodišnjeg 70-ominutnog albuma, onog Paula Wellera (koji također ove godine slavi 30 godina umjetničkog djelovanja), "22 Dreams", koji je napravljen s lakoćom (bar ostavlja takav dojam), te je nevjerojatno raznolik i šarolik, ovdje nema nikakvih stilskih zaokreta, sve je vrlo monotono, solidno zanatski urađeno, lijepo otpjevano, i to je to.

Inspiracija? Da šljakeri rade samo onda kad imaju inspiraciju, još uvijek bi se gradila cesta Zagreb-Karlovac, a do Splita bismo putovali kozjim stazama na magarcima.

U Britaniji, "TwentyFourSeven" je primljen vrlo kilavo, nije uspio ući u britanski top 50, za razliku od svih ostalih studijskih nosača zvuka grupe UB40. Krajnje je vrijeme da se netko od članova razvede ili ulovi u pijanom stanju kako mokri na banderu dok u tri sata u noći urla: "Oću raditi nešto korisno i svrsishodno. Zadnji album moga benda to nije."

Albumi