Recenzije

Noviji Novi val

19.10.2008. @ 21:10 Igor Beleš

Tvrdnja da glazba ne može umrijeti dosta je kontradiktorna i nedorečena, i o njoj bi se dalo raspravljati. Ja sam mislio da glazba može umrijeti i s podsmjehom sam gledao nepovratni ispračaj meni nekih manje dragih žanrova u ropotarnicu glazbene povijesti, iako ti žanrovi zapravo nisu zauvijek otišli, već su se samo privremeno primirili.

Glazba 80-ih godina prošlog stoljeća bila je zaista dobra i posebna, i svi je se rado prisjećamo s nostalgijom u ušima. Ona možda nije bila toliko šarolika kakva je glazba danas, ali je zato bila originalna, inovativna i konkretna.

Takve glazbe danas uglavnom nema u izvornom obliku, iako je ona u primjesama prisutna u pjesmama mnogobrojnih trenutno egzistirajućih bendova - čak su i bendovi koji su nastali u tom magičnom vremenu 80-ih donekle unaprijedili i tehnološki doradili svoj stil (poput Depeche Modea, The Curea, New Ordera...) i savršeno se uklopili u glazbenu sliku 90-ih pa sve do danas.

Sve do danas, na sceni nije postojao bend (u ovo ne ubrajam razne cover-retro bendove) koji svira isključivo glazbu 80-ih na način na koji se tada sviralo. Da iznenađenje bude veće, tu glazbu svira bend čiji su članovi tek bili rođeni u vrijeme kad je spomenuti žanr dominirao svijetom.

Riječ je o skupini Black Kids, iz Floride, koji su zbog svoje mladosti i bez kompleksa velikih zvijezda doslovno 'ukrali' najbolje što se iz muzike 80-ih moglo uzeti i bez puno dorađivanja i inovacija snimili solidan album, koji bi bio veliki hit i da je izašao prije 20 godina.

Postavlja se pitanje zašto su se oni danas, kada glazba doslovno nema žanrovske granice, odlučili svirati upravo vrstu glazbe za koju mnogi misle da je izumrla. Odgovor možda nije točan, ali je barem logičan.

Vjerojatno su im njihovi roditelji kvarili djetinjstvo sa zvucima The Curea, Joy Divisiona i ostalih pa su, navikli na dark-pop i New Wave, odlučili zasvirati upravo tu vrstu glazbe (svaka čast njihovim roditeljima na odabiru glazbe jer, da sam ja pokleknuo pred glazbenim utjecajem vlastitih roditelja, vjerojatno bih sada pisao za turbo-folk.hr).

Black Kids su osnovani 2006. godine i prvi puta su zamiječeni godinu dana kasnije na Athens Popfestu. Ubrzo nakon toga potpisuju ugovor s Quest Management (suradnja s Björk i Arcade Fire) koji ih uspješno lansiraju u svijet popularnih izvođača.

Atrakcija sama po sebi jer je ipak riječ o klincima, a i glazbeni žanr koji su odabrali samo pojačava znatiželju. Kada se uz to sve ubroji i činjenica da glavni vokal Reggie Youngblood zvuči identično Robertu Smithu iz The Curea, dobili smo dobitnu kombinaciju za uspjeh koju je prepoznao i Bernard Butler, gitarist Sueda, i svojom produkcijom uvelike obogatio zvuk ovog albuma.

Sam je album toliko hitoidan da je teško izdvojiti neku pjesmu posebno. Svaka, od uvodne "Hit the Heartbrakes" do posljednje "Look at Me (When I Rock Wichooo)", može postati hit-singl.

Album jamči dobru zabavu i buđenje dobrog raspoloženja i jednostavno nema slabe točke, stoga vjerujem da će mnogi ostati ugodno iznenađeni nakon što ga preslušaju, a tko zna - možda Black Kids pokrenu i neke druge bendove koji priželjkuju uskrnuti taj nikad prežaljeni zvuk 80-ih. Sretno im bilo.

Albumi