Recenzije

Igle, bolnička postelja i pjesma

10.10.2008. @ 08:24 Ivan Antunović

Jason Pierce, 'suludi narko-genije', kako ga je prije dosta vremena prozvao čuveni Arkzin, godinama proklamira svoj bend kao neizrecivo psihodelično iskustvo - no unatoč stilskoj raznolikosti prethodna dva studijska albuma ("Let It Come Down" i "Amazing Grace"), Spiritualized kao da su zapeli u melankoličnom poimanju samih sebe; nakon dugog i teškog oporavka, uspavanost na novoj ploči nije nužno ono što bismo željeli od Piercea i njegove 'ušlagirane' obitelji.

Doduše, sunčeve zrake se uporno probijaju ali nad cjelinom i dalje stoji gusti sivi oblak.

Nije tajna kako je novi album nastajao uslijed ne baš milosrdne faze Piercovog života - čovjek je teško obolio i umalo izgubio život. Stavivši naglasak na vrijeme provedeno u bolnici, iako sam album prema nekim izvorima nije u potpunosti nastajao u tom okruženju, Pierce je dopustio da se njegov rad vizualno predoči poput bizarne bolničke 'monografije' - Mark Farrow, već podosta godina zadužen za impresivnu vizualnu estetiku Spiritualized u obliku farmaceutskog preparata s rock-predznakom, i ovaj put potrudio se uobličiti novi album grupe u neodoljiv artefakt; bez previše dileme prikazavši, ni više ni manje nego čitav arsenal igli koje su tijekom dugotrajnog liječničkog tretmana bile zabodene u Piercove ruke.

Iako je taj sterilni dio priče od manje važnosti, a nije ni za one sa slabijim želucem, on još uvijek nije zanemariv - slušajući album, bez problema zamišljamo scene serijala "ER", gdje Pierce tumači ulogu korporativnog 'control-freaka' koji čak i u trenutku kad mu je život u pitanju ništa ne prepušta slučaju.

Knjižica konvencionalnije upakiranog CD-a osmišljena je kao plakat - cijeli paket svojom prepoznatljivom sterilnošću nastavlja pratiti estetiku novog analgetika koji je dobio pravovaljanu slušateljsku dozvolu (prisjetite se izgleda "Ladies & Gentlemen We Are Floating in Space").

I Farrow i Pierce ostali su očarani šarenilom famoznih plastičnih nastavaka s iglama; no unatoč svoj estetici kojoj je Spiritualized podređen, ovaj plakat sigurno nije nešto što bi krasilo bilo čiji zid - ostaje tek brutalan, autoironičan oblik estetizacije jednog bolesnog stanja.

U svojem glazbenom dijelu, novi album Spiritualized prije svega neće razočarati najveće poklonike. To ne znači da će netko, tko se do sada uopće nije pozabavio glazbenom građom ove impresivne skupine, biti manje zaintrigiran - no u svakom slučaju i ovdje je potrebno dosta strpljenja - pjesme nisu lake, i dalje su to poprilično perverzni, hermetični tripovi, ili bolje, uživanje u mukotrpnom duhovnom i tjelesnom ozdravljenju; ambiciozni, na trenutke simfonični a na trenutke siroviji psihodelični rock-pejzaži ispresjecani tzv. 'harmonijama', od kojih svaka ima svoju odgovarajuću referencu ('mellotron', 'piano', 'voice',...).

Dotični ulomci nastoje povezati novo Piercovo glazbeno tkivo - no koliko u tome uspjevaju ili ne, puno više ovisi o konkretnijim pjesmama gdje su raspoloženja varljiva - primjeri očaravajućeg bluesa ("Sweet Talk", "Soul on Fire", "Sitting on Fire", "The Waves Crash In") kroz potencijalne plagijate u smjeru Boba Dylana (lijepa ali i krajnje nelagodna, "Death Take Your Fiddle" - da li to čujemo Pierceov respirator?) i Loua Reeda (optimističnija tema s ploče - "Baby I'm Just a Fool"), do vječito prisutnog, spomenutog sirovog rock-standarda Spiritualized ("I Gotta Fire", "Yeah Yeah"...).

Stoga, preporučljiv je tretman u malim dozama. Iako njegov vokal ne gubi na emotivnoj izraženosti, prevladavajuća usporenost priče i Pierceova cendravost (posebno u "Don't Hold Me Close", "Borrowed Your Gun" ili odjavnoj temi "Goodnight Goodnight") može umoriti i one s puno više tjelesne kondicije.

Albumi