Aktualno

Kaiser Chiefs na popravnom ispitu oduševili

4.10.2008. @ 15:32 Siniša Miklaužić

U petak navečer u Domu Dražena Petrovića po prvi put se i kod nas održao Green Fest, sponzorirani glazbeni događaj. Kako to obično biva na takvim manifestacijama, podijeljeno je mnogo ulaznica koje same po sebi i nisu bile previše skupe, tako da je dvorana bila prepuna, zbog čega je spektakl bio zajamčen.

Ta krcatost je bila ujedno i velika mana, budući da je bilo prevruće i zagušljivo.

Što se tiče samih izvođača, sve je bilo na visokom nivou, ali s jednom malom zamjerkom. Nekako mi se čini da je malo promašeno u odabiru jer koliko god svi volimo i cijenimo Edu Maajku, njegovo repanje se baš i nije previše uklopilo, te je ono, po mojem mišljenju, malo spustilo atmosferu, ali su zato zvijezde večeri Kaiser Chiefs dokazali zbog čega su velika koncertna atrakcija.

Pred više od 5000 fanova, pružili su jedan vrlo siguran nastup koji je zvučao mnogo bolje od onog s prošlogodišnjeg Radara. Zbog čega je tako? Reći ću precizno malo kasnije...

Na drugi minus cijelom događanju organizatori nisu mogli previše utjecati, a to je bila, već sam spomenuo, vrućina. Budući da Zagreb baš i nema adekvatnog prostora za održavanje tako velikih koncerata, organizatori se uvijek moraju krpati na sve strane, a Cibonina dvorana svakako spada u lošije, što zbog akustike same dvorane, a što zbog boljke s ventilacijom.

Svakako treba pohvaliti da se satnica poštovala vrlo precizno, da nije sve bilo fokusirano samo na headlinera, već da su do izražaja mogli doći i 'naši' izvođači. Možda je bilo povremeno previše razmaka između nastupa, ali s obzirom na okolnosti, većina je to vrijeme iskorištavala za prijeko potrebnu okrijepu.

Kako sponzorski trikovi nemaju granica, već smo se mogli uvjeriti na ovoljetnom 'kišovitom' festivalu kada smo svi nosili bijele kabanice, a ovaj put se organizator sjetio da bi mogao napraviti niz zelenih rekvizita, pa je bilo super vidjeti mlado i staro, žensko i muško kako se zafrkavaju sa zelenim perikama i svijetlećim 'rajfovima' za kosu.

A sada prema rasporedu događanja...

U koncertni prostor sam ušao s taktovima pjesme "Moj dečko je gay (o ne!)", a mislim da je to ujedno i bila prva pjesma Lollobrigide, budući da sam došao u predviđeno vrijeme za početak festivala. Iznenadilo me koliko je već mnogo ljudi došlo jer je poznato da mnogi skoknu samo vidjeti zvijezde večeri, dok se ostali 'zaboravljaju'.

Već se na prvu osjetilo da je Lollobrigida postao pravi bend, a ne samo dvije curke koje nabijaju po gitarama. Zvuk im je moćan, Ida zna zabaviti publiku, pjeva vrlo sigurno... Ma, gotovo idealan uvod.

Veći dio nastupa, Lollobrigida je promovirala svoj posljedni uradak "Lollobrigida Inc." koji je izašao pred par mjeseci. Osim već spomenutog hita, veselo društvance je otpjevalo i odsviralo mnoge pjesme u 40-ak minuta, a istaknuo bih "Volim te", "Mister Yuppie" i "Lollobrigida Inc." gdje je basistica neuspješno zamijenila Unu Bitcharku, budući da joj mikrofon baš nije bio pretjerano naštiman što je Ida i osjetila, te pripomogla u pjevanju. Za kraj su ostavili pjesmu "Party" po kojoj ih mnogi i prepoznaju.

Nakon kratke pauze, na scenu je stupio Edo Maajku sa svojom ekipom. Edo je uz pratnju Frenkiea prošao kroz najzapaženije momente karijere, ali dojma sam da nekako nije sve baš najbolje sjelo, budući da je publika 'poludjela' tek na najpoznatije pjesme, dok je na ostalima bila podosta mirna, da ne kažem ravnodušna.

Prvi veliki moment u njegovom nastupu, bile su "Prikaze", ali na žalost, vrlo pjevan refren je otpjevan samo na kraju pjesme zbog čega je pjesma izgubila dio svog šarma, jer onako 'zeleni', svi smo se osjećali kao neke prikaze.

Nešto kasnije je publika još odlično prihvatila "Bombu" i "Pržiii", a vrhunac je bio s "No sikiriki" ispred kojeg je bilo malo dodvoravanja publici s podsjetnikom na Dinamov uspjeh u Europi, ali što će ti takav uspjeh, kada publika niti najmanje ne može uživati u igri svojih miljenika... Edo je potom svoj nastup odradio do kraja i svi su nestrpljivo očekivali vrhunac večeri.

Zanimljivo je bilo vidjeti iščekivanje pred sam koncert Kaiser Chiefsa kako svi s nestrpljenjem očekuju njihov nastup, kako urliću na svaki takt tonaca koji su završavali s naštimavanjem instrumenata, kako polude na test sa svjetlima, kako su i najviši dijelovi dvorane bili puni, derali se i tražili da fešta počne... Mislim, najbolje je reći, atmosfera je bila veličanstvena i za pamćenje.

Kaiser Chiefs su na binu došli par minuta nakon deset sati, a oni su odmah krenuli punom snagom s jednom novom pjesmom s budućeg "Off with Their Heads" za koju nisam točno siguran kako se zove.

Odmah se uočilo da je bend vrlo raspoložen, da ih inspirira svirati pred 5000 ljudi, a ne 500-tinjak koliko se okupilo na njihovom zadnjem nastupu u nas, da su oni večernji tipovi, a ne popodnevni... U principu, sve se odlično poklopilo što su dečki iz Leedsa brzo shvatili i uzvratili odličnim koncertom.

Prošlo ljeto, posljednji album "Yours Truly, Angry Mob" još nije bio dobio svoje mjesto pod suncem, a kako se većinom on predstavljao, publika se nije mogla do kraja stopiti s bendom, a tu je situaciju još dodatno pokvario pjevač Ricky koji je bio gotovo bez glasa.

Ovaj puta, sve je bilo na svojem mjestu, Ricky u odličnoj formi što je dokazao i leteći po pozornici, stupovima, publici i tribini, a vokal mu je bio besprijekoran.

Nakon tog 'nepoznatog' uvoda, počeli su frcati hitovi, "Everything Is Average Nowadays" je zagrijalo publiku, a "Everyday I Love You Less And Less" zapalila ju do krajnjih granica, te se ta atmosfera nije spuštala sve do završne pjesme na bisu, već tradicionalne "Oh My God".

Uslijedila je "Heat Dies Down" koja nakon malog vremenskog odmaka zvuči kao pravi koncertni hit, nova "You Want History" koja je pokazala da će se bend na "Off with Their Heads" približiti zvuku s prvijenca, a "Ruby" je očito njihov najveći hit kod nas jer doslovno nije bilo osobe koja se nije zaderala na blesave stihove poput "Ruby, Ruby, Ruby...".

Nakon ovakvog vrhunca, teško je u istom ritmu nastaviti, ali Kajzeri u svojem repertoaru imaju pjesmu "Modern Way" koja je poslužila kao hitoidni nastavak, a novi singl "Never Miss a Beat" iskazao je svoj potencijal.

Potom ponovno deranje "Na Na Na Naaa" što je bio znak za istoimenu pjesmu, nakon koje je došla i završna pjesma s prošlog albuma, skladba "Retirement". Tada je došlo vrijeme za još jednu novu pjesmu, "Half the Truth", za koju vjerujem da će biti jedan od budućih singlova svog svoje iznimne snage.

Kada Ricky počne urnebesno udarati po bubnju, zna se što dolazi... "I Predict a Riot"! Po mojem mišljenju, to je njihova najbolja pjesma, idealna za pravljenje nereda kojih na svu sreću nije bilo. Koliko se Ricky uživio u nju, pokazalo je neurotično trčanje po pozornici, penjanje po konstrukciji bine, bacanje u publiku...

Vraćajući se na pozornicu, bacio je i mikrofon kojeg je potom neoprezno šutnuo i pogodio gitaristu Whiteya nakon čega mu se počeo ispričavati.

Tijekom sljedeće pjesme koju također nisam prepoznao jer dolazi s novog albuma, Ricky je uočio nešto zanimljivo s pozornice zbog čega je 'odletio' do tribina dvorane da malo bolje izviditi situaciju. To je bilo tri para sisa (bilo ih je četiri, ali ih očito nije vidio sve) u središtu podija što je još jedan dokaz o užarenoj atmosferi, a odmah je to i dojavio dečkima na stageu koji ga baš i nisu shvatili o čemu priča.

Do kraja prvog dijela koncerta, uslijedila je još spojena verzija pjesama "I Can Do It Without You" i "The Angry Mob".

Na bis se nije trebalo dugo čekati, svega minutu dvije, a Kaiser Chiefsi su i u njega krenuli vrlo bučno s pjesmom "Thank You Very Much", nakon čega je uslijedila, već ranije spomenuta "Oh My God" kojom gotovo uvijek završavaju svoje nastupe. Nakon samo dvije pjesme na bisu, dečki su objavili fajrunt, a publika je razgaljeno tražila još.

Kako je većina ljudi prvenstveno došla radi Kajzera, tako se postepeno dvorana počela prazniti nakon svršetka njihovog koncerta, a tek se pripremao teren za dolazak Kirila Džajkovskog, makedonskog maga koji svaki puta oduševi zagrebačku publiku.

I na kraju, moram reći da mi je drago da su Kaiser Chiefsi došli ponovno u Zagreb, prvenstveno iz tog razloga što mi se činilo da su ostali dužni zadnji put. Ovaj Green Fest će ostati zapamćen kao uspostavljanje kontakta zagrebačke publike (većinom tinejđerske dobi) s ovom engleskom pop-rock atrakcijom.

Atmosfera je bila vrlo dobra, nastupi odlični, a nadam se da ćemo i u sljedećim godinama imati prilike upoznavati svjetske zvijezde putem ove manifestacije, samo se nadam u nešto manje užarenom ambijentu, nego što je to bilo jučer u Domu Dražena Petrovića.

foto: Joso Mrša
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.

Izvještaji