Recenzije

Uvijek Willie

2.10.2008. @ 17:12 Stjepan Vrečko

Impresivni četverostruki box-set "One Hell of a Ride" veličanstvena je posveta Willieu Nelsonu, čovjeku koji se desetljećima borio za status u country industriji, da bi taj isti žanr mijenjao i redefinirao tijekom svih ovih godina postajući njegovim zaštitnim znakom.

Uz Johnnya Casha, Willie Nelson zasigurno je antologijska figura country glazbe. Čak i prije 1975. i pojave čuvenih crvenih pletenica i brade, tada golobradi Hugh Nelson već je dvadesetak godina slovio kao vrhunski kantautor i izvođač. Istina, pjesme je pisao za druge ("Crazy" za Patsy Cline, "Funny How Time Slips Away" za Raya Pricea...), ali gotovo da je mogao objaviti "Greatest Hits" kompilaciju prije vlastitih hitova.

Stoga je donekle čudno što - premda ih je velik broj na tržištu - rijetko je koja kompilacija pokušala obuhvatiti pola stoljeća Nelsonove karijere. Osobito ako se ima na umu kako američkoj ikoni nisu bili strani izleti u razne glazbene stilove, od popa i jazza preko evergreena do reggaea, snimivši duete, primjerice, s Juliom Iglesisasom i Norah Jones.

Pokušaja obuhvaćanja čitave karijere bilo je malo, no i oni su podbacili. A podbacili su iz dva klasična razloga: ili su ignorirali Nelsonove najranije uratke, odnosno različite stvaralačke faze ili skraćivali popis pjesama radeći tako tek krnje retrospektivne sveobuhvatne kompilacije. I onda se dogodio paradoks da se uz 92 albuma pojavi gotovo identičan broj različitih kompilacija koje će reciklirati jedno te isto.

U Nelsonovom slučaju, kvantiteta podrazumijeva kvalitetu, stoga je "One Hell of a Ride" njegov najbolji retrospektivni box-set i sjajan način obilježavanja 75. rođendana.

100 pjesama na 4 diska prati njegovu karijeru od prve poznate snimke iz 1954. do posljednje iz 2007. U oba slučaja riječ je o istoj pjesmi - "When I've Sang My Last Hillbilly Song" - koja simbolično zaokružuje sve 'hillbilly' pjesme nastale između.

"One Hell of a Ride" ne znači da ćete pjesme slušati brzo i žestoko, već upravo suprotno, ali dojam koje će ostaviti nakon preslušavanja gotovo kao da je preslik Nelsonova života: brzo, sporo, zaokreti, usponi, padovi, smijeh, suze, vraćanje na polaznu točku; istinski soundtrack za život.

Prvi disk mogao bi se radno nasloviti 'Kako sam postajao Willie Nelson', a uz njega otkrivat ćemo kako je pisao za druge i uz minimalističku pratnju polako se navikavao na mikrofon i pozornicu. Sentimentalnost mu nije bila strana ni u tom razdoblju, stoga većinu materijala predstavljaju upravo pjesme ove tematike ("Nite Life", "Crazy", "Funny How Time Slips Away", "Hello Walls"...).

Kako se prvi disk primiče kraju, sve smo bliži ključnom trenutku Nelsonove karijere, ali glazbe općenito. Izritiran country industrijom Nashvillea i kratkim izletom u svinjogojstvo, početkom 1970-ih Willie Nelson otišao je u Teksas i spojio nespojivo: country i hippie kulturu, približivši se tako rock'n'rollu. Country i marihuana pokazale su se dobitnom kombinacijom outlaw-country pokreta.

(da nezamislive kombinacije ne prolaze uvijek pozitivno nedavno je objasnio jedan popularni pjevač narodnih pjesama osvrnuvši se na pojavu turbo-folka rekavši kako je bilo jasno da sve polazi u pogrešnom smjeru onoga trenutka kada su narodnjaci počeli piti viski, a rockeri rakiju)

"Blackjack County Chain" i možda prva prava outlaw pjesma "Me and Paul", premda snimljene u Nashvilleu, pravi su primjer onoga što će Nelson i Waylon Jennings raditi sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Upravo će ostatak pjesama drugoga diska potencirati razlog odlaska iz Nashvillea u Austin. Riječ je o slobodi: slobodi stvaranja, slobodi surađivanja i sviranja s prijateljima, slobodi pjevanja jazz standarda, zapravo slobodi raditi što god mu padne na pamet.

I baš zato treći disk počinje razuzdanim live-verzijama "Whiskey River" i drugih otkrivajući Nelsona kao superzvijezdu koja je svoj život pretvorila u jednu veliku zabavu na koju su pozvani apsolutno svi.

"The life I love is making music with my friends" čuveni su stihovi iz "On the Road Again", a to je vodilja koja ga prati kroz čitave sedamdesete i početak osamdesetih godina prošlog stoljeća: sklada s prijateljima (Leon Russell, Merle Haggard), obrađuje njihove pjesme ("Help Me Make It Through the Night" Krisa Kristoffersona), piše glazbu za filmove, odlazi na turneje, ali i niže crossover hitove. Njegova obrada "Always on My Mind" bila je 1981. na čelnoj poziciji country i pop ljestvica.

Ponekad je pretjerivao u toj slobodi ("To All the Girls I've Loved Before", duet s Juliom Iglesiasom je posve nepotreban), no bio je sretan, radio ono što voli, bolesti je liječio 'narodnim lijekom' (dakle, marihuanom), ali započeli su i prvi problemi.

Četvrti disk orijentiran je na najsvježije radove, posvetu prijateljima, tragično preminulom sinu, ali i Poreznoj upravi kojoj je dugovao 16 milijuna dolara. Tek 1992. vratio se na stare staze nižući uspjeh za uspjehom.

I sam box-set lijepo je osmišljen: knjižica koja ga prati vrvi od Nelsonovih fotografija u društvu raznih osoba i na svim mjestima koje možete zamisliti - od pustinje do planina. Gotovo pa da podsjeća na lik Forresta Gumpa, sveprisutnoga tijekom vremena.

Ipak, pletenice, brada, osmijeh, veliko srce, crvena marama i stari, vječni 'Trigger' u ruci, govore samo jedno: uvijek je Willie, ništa više, a ni manje od toga.

Albumi