Recenzije

Zreli bend

24.9.2008. @ 14:21 Siniša Miklaužić

Između zadnjeg albuma "P" riječke grupe ManDrill i novog nazvanog "Tibet" prošlo je točno 30 mjeseci, tijekom kojih je bend morao promijeniti ime zbog ponovnog okupljanja američkog benda iz '70-ih istog imena pa tako su odnedavno Mandrili.

Sljedeća važna nova stvar je da je bend glazbeno odrastao u svakom pogledu. Dok se na prijašnjim albumima često zalomila pop melodijica sa šaljivim tekstovima, danas toga više uopće nema u pjesmarici Mandrila. Da li će zbog toga biti manje popularni, uskoro će se vidjeti, ali sada svakako više vrijede što se same glazbe tiče.

OK, osnovni uzori su im i dalje američki (što previše i ne cijenim), ali su ih uspjeli iskombinirati u svoj zvuk, vrlo moćan i zanimljiv.

Slušajući "Tibet", nekako mi je Incubus pao prvi na pamet kao neki bend za usporedbu, ali Mandrili su ipak za nijasnu, samo nijansu, blaži. Trenutno su u glazbenom smislu ono što bi (vjerojatno) Ramirez i Vatra željeli postići, ali nikako ne uspijevaju, karakterističan alternativni bend koji bi mogao postati popularan, a ne da se prodaje samo putem tipičnih mainstream singlica.

Precizno usmjeravanje u svojoj glazbi, odnosno shvaćanje kakav zvuk točno žele postići, Mandrili su popratili i kvalitetnijim tekstovima što album čini vrlo kompaktnom cjelinom.

Niz žestokih stvari, tek je povremeno spušten u nižu brzinu gdje se vidi zrelost benda, budući da i u takvim pjesmama drže visoku razinu. Ti laganiji momenti podsjećaju na Pipse od prije par albuma začinjenih s malo Peppersa, U2 ili nekog sličnog aktualnog svjetskog benda.

Baš taj izraz 'svjetski' bi se mogao najbolje pripisati uz album jer smatram da je stvarno tako i napravljen. To se najviše vidi u produkcijskom smislu gdje je sve točno na svojem mjestu, bez nekih pretjeranih kemijanja, samo gitara, glas, bubanj i bas, a opet vrlo precizno i energično. Za nju su se dečki iz benda sami pobrinuli, a pripomogao im je i Matej Zec što dokazuje još jednu zrelost Mandrilla.

Od početnog dvominutnog instrumentala "Mt. Foreverest" s pomalo čudnim instrumentalnim poigravanjima, Mandrilli kreću u žestoki 45 minutni pohod kojeg su podijelili u 11 poglavlja od čega je svaka pjesma posebni doživljaj.

Već na naslovnoj skladbi "Tibet" koja se nadovezuje na "Mt. Foeverest", gitare pljušte 'sve u 16', od početnih laganijih riffova do eksplozija u refrenu.

"Sve što nas čini takvima" započinje poigravanjem basa i gitare nakon čega ulijeću bubanj i druga gitara, a pjesma se ponovno rasplamsava u pripjevu. U njoj opisuju sve svoje glazbene uzore, ono što ih pokreće, diže, uzbuđuje...

Prvi lagani moment na albumu dolazi s pjesmom "Ništa nije važno" koja podosta podsjeća na prvi Ramirezov album, s vrlo osjećajnim pjevanjem i zveckanjem mirnijih gitarskih riffova.

Slična atmosfera je i u pjesmi "Vampir", ali je ova pjesma ipak nijansu slabija. Do kraja se još ističu "Tebi predajem sve" i posljednja "Ja nisam sam" zbog svoje radiofoničnosti.

Uz skladbe, na CD-u je priložen i videobroj za pjesmu "Sve što nas čini takvima" te radio intervju. Osim toga, i sam omot albuma je vrlo zanimljiv jer se sastoji od četiri prednjice pa sami možete odabrati koja vam se najviše sviđa i staviti ju kao reprezentativni cover albuma.

Pravo rockijanje punih gitara i bučnog bubnja, Mandrile izbacuje u vrh domaćih rock izdanja u ovoj godini. Makar i ovaj album ima manjkavosti, svakako treba istaknuti da su one bačene u drugi plan zbog više dobrih nego loših momenata.

"Tibet" pokazuje svojevrsnu zrelost benda, vidi se da su dečki odrasli i sada imaju mnogo fokusiraniju sliku svog zvuka. U izjednačenom albumu, ipak se ističe nekoliko pjesama koje bi mogle postići zapaženiji uspjeh, pa vjerujem da Mandrili imaju sigurnu budućnost na našoj rock sceni.

Albumi