Aktualno

To je bio pravi Iron Maiden

14.8.2008. @ 21:51 Ivica Cikač

Prije nego krenem s pričom o glavnim akterima Sziget festivala, Iron Maidenu, razlogu zbog kojeg sam se odlučio zaputiti put Budimpešte, i to samo dva dana nakon koncerta u Splitu, rekao bih nekoliko rečenica o ovom festivalu, koji slovi kao jedan od najvećih i najspektakularnijih na svijetu.

Zasluženo i bez pretjerivanja. Podatak da se ove godine prije njegovog početka najavljivalo oko 400.000 posjetitelja, dovoljno govori sam po sebi. A nije baš da se radi o neutemeljenim analizama, obzirom da on iz godine u godinu raste, te je lani, prema nekim informacijama, okupio oko 330.000 ljudi.

Kada se na jednom takvom događaju 'izmisli' jedan dodatni dan, kako su ga ovdje nazvali 'zero day', i to samo i isključivo radi jednog imena, onda nam je svima jasno da to ne može biti bilo tko.

Dakako, specijalni dan dobio je Iron Maiden. Iako festival službeno traje od 13.-18.8., 12. je bio predviđen za, pa bit ću slobodan i reći, headlinere kompletnog izdanja.

Zanimljivo, iako je okupio stvarno dojmljiva imena brojnih muzičkih stilova (R.E.M , Alanis Morissete, Kaiser Chiefs, Jamiroquai, The Kooks, Die Artze, Sex Pistols, Serj Tankian, Roisin Murphy, The Killers, Goran Bregović and his Wedding & Funeral Band: Alcohol, Iced Earth, Avantasia, Apocalyptica, Meshuggah…), šestodnevna ulaznica košta 120 eura, plus 30 za kamping na otoku. To mi se nekako ne čini pretjeranim, kao niti varijanta s jednodnevnom za 32 eura.

Uspio sam proći veći dio ogromnog festivalskog prostora koji se nalazi na dunavskom otoku Obudai (Sziget na mađarskom znači otok, valjda), na kojem je bila hrpetina šatora, pa merchendise, fast food i drinkerskih štandova svih vrsta, onako 'k'o u priči', iz kojih je 'lupetala' šarolika muzika.

I moram reći da je sve to stvarno meni bilo dojmljivo. Inače, program se odvija na 30-ak pozornica, sa planiranih šestotinjak koncerata u šest dana. Teško da se netko u ponudi rocka, popa, metala, hip-hopa. rapa, afro disca, etna, techna i ne znam čega sve još ne, mogao osjećati zakinutim.

Uglavnom za svakog ima ponešto i vjerojatno ne postoji osoba koja ne bi mogla uspjeti pronaći nešto za sebe. No svaka čast svima, ali ja sam ipak došao isključivo radi Iron Maidena.

Nemetalna ponuda me nije zanimala, a većinu ponuđenih metal bendova vidio sam nedavno, mada mi je žao što nisam imao vremena ostati barem još dva dana - do Iced Earta, recimo. Budući da nam je to bio prvi dolazak ovdje, potrošili smo dosta vremena dok nismo našli taj budimpeštanski otok, pa zato, svi koji će možda ići do kraja ovogodišnjeg ili možda na neko od idućih izdanja, neka 'voze' u sam centar Budimpešte i nakon toga se upute u pravcu (sjeverno) mosta koji se zove Arpad Hid ('hid' je most).

Snaći će se, u centru iam dosta putokaza koji upućuju na taj most. Doista, mi smo se nalutali, pa eto, nadam se da će nekome ova informacija pomoći da ne izgubi dva sata na traženju festivalske lokacije.

Osim naše 'šlampavosti' i neznanja, dobar dio krivnje ide i na pomalo iznenađujuću činjenicu da gotovo da i nije bilo nikakvih naznaka po gradu što se to događa. Malo, ili puno čudno, jer ipak su se rijeke ljudi slijevale tog dana u pravcu otoka, a veliki nas je broj već i 'dočekao' tamo.

Iako smo krenuli poprilično rano, stigli smo do festivalskog prostora negdje oko 14.30 sati, zahvaljujući nekolicini osoba koje su kao trebale sve znati o festivalu ('Info Sziget' im je pisalo na majicama, a sjedili su na Info pultovima), dva sata nam je trebalo da uđemo u festivalski prostor.

Bez obzira što smo slijedili sve upute koje smo dobili u press materijalu i 'skinuli' sa službene web stranice festivala. Tako je prvi parking bio služben, ali nije za nas, drugi je popunjen, na nogostupu i travi više nema mjesta, s prvog službenog ulaza nas šalju na treći, s trećeg na drugi, s drugog opet na treći i tako unedogled.

Potpuno ludi, izmrcvareni i 'polumrtvi', sjeli smo u auto i odlučili ići 'do kraja', do zadnjeg ulaza na otok, odakle nema povratka, pa što bude.

I - pogodili. Zadnji ulaz je bio taj na kojem se sve sređivalo. I akreditacije i 'car-passevi' i sve ostalo. Ispričavam se što ste morali ovo čitati, no želja da zorno prikažemo, onako iz prve ruke, kako nismo jedini kod kojih zna biti organizacijskih problema, i kako se često, mislim neopravdano, sami svrstavamo tamo gdje nam, objektivno nije mjesto, bila je jača. Nismo najgori, budite u to uvjereni.

I idemo sada ipak (mnogi će od vas opravdano reći 'napokon') s onim zbog čega smo došli u Budimpeštu. Kada je sve konačno bilo rješeno, nakon toga i spomenuti obilazak prostora, došlo je polako vrijeme da se krene prema Main Stageu. Koji je, usporedimo li ga s onim u Splitu, bio nešto veći, ali samo prividno. Takvim su ga učinile dodatne konstrukcije na kojima su s obje strane bile velike službene 'Sziget' zastave.

Koju minutu nakon našeg dolaska, sa svojim je koncertom, negdje oko pola osam, započela Lauren Harris. Vjerujem da se nećete previše ljutiti ako usporedim neke ovdašnje stvari s koncertom u našem Splitu, kojim su velika većina, pa i tako i ja, bili oduševljeni, ali na kojem je ipak bilo nekih sitnih propusta.

Mislim tu u prvom redu na razglas. U Budimpešti je već nakon prve Laurenine stvari postalo jasno da je ovdje sound bio puno bolje raspoređen.

Ne znam je li samo to razlog, no ona je, za razliku od Splita, gdje je zvučala poput neke nepripremljene i netalentirane osobe kojoj je nasilno gurnut mikrofon u ruke, ovdje, zajedno sa svojim bendom, zvučala poput uhodane, samouvjerene i provjerene metalne zvijezde, koja ima poprilično iskustva iza sebe.

Potpomognuta vrlo dobrim nastupom svog benda, zajedno su odradili većinu skladbi sa njezinog prvog, i za sada jedinog albuma "Calm Before The Storm". Kojeg imam, no nažalost, još ga nisam detaljno preslušao, pa ne mogu reći sve pjesme koje je pjevala, ali znam da jeste "Still You Fire" i "You Turn". Već u trenucima Laurenina nastupa, ispred glavne pozornice okupilo se više od 10.000 fanova, koji su je za ono što je pružila nagradili zasluženim pljeskom.

Nedugo nakon njezina nastupa upalila su se dva velika video zida kraj pozornice, sa svake strane po jedan, pa jedan montiran na konstrukciju miks pulta, te nekoliko manjih, 'razbacanih' uokolo po šatorima, u kojima se većinom točilo pivo i iščekivao izlazak Maidena. Odmah po uključenju tih video zidova, u njima se 'zavijorila' zastava Velike Britanije preko koje je pisalo sve što je trebalo: Iron Maiden 21:00. Dakle, sve jasno!

Četrdesetak minuta pauze, koju su upotpunjavali The Cult i Led Zeppelin, i onda je stiglo predviđeno vrijeme. Točno u 21:00 iz razglasa je počeo odzvanjati UFO-ov "Doctor Doctor", kojeg smo već 'prisvojili' kao dio koncerta, pa se na njega nadovezala skraćena "Transylvania", koju je prekinuo zvuk avionskog motora, a onda je stigao legendarni "Churchill's Speech".

Njega su popratili kadrovi na video zidovima slijetanja Boeinga s Iron Maiden natpisom, izlazak članova benda iz njega, doček fanova, kadrovi s ranijih koncerata, te, npr., dio iz spota "Aces High", kojom je otvoren ovaj koncert, uz bogatu eksplozivnu/pirotehničku 'pratnju'.

Već je na toj stvari bilo jasno da je zvuk puno bolje sređen nego kod nas, basevi su bili jasniji, solaže isto, vokali više-manje na svom mjestu, a jedino što je trebalo možda malo utišati su bas bubnjevi.

Nakon toga, bend je na vojsku ispred sebe, sačinjenu od preko 50.000 ljudi, 'ispalio' rafalnu paljbu provjerenih skladbi iz najplodnijeg i najboljeg dijela karijere, pa je tako uslijedio "2 Minutes to Midnight", na čijem početku po prvi puta te večeri se čuje Bruceov "Scream for Me Hungary", i dodatno čime podiže ionako uzavrelu, ključajuću atmosferu.

Uz najavu "Revelationsa", Bruce, činilo mi se djelić bolje raspoložen nego u Splitu, što ne čudi s obzirom na tamošnje probleme s avionom, još jednom tjera publiku na 'deranje' glasnica, suvereno vladajući ogromnom szigetskom pozornicom.

"Trooper" i Bruceov juriš po povišenim dijelovima pozornice u crvenoj odori britanskog vojnika, te mahanje zastavom Velike Britanije nešto je što se sljedeće događalo.

Odlična "Wasted Years" uslijedila je potom, te "The Number Of The Beast", na kojoj se uzdiže sotona u desnom kutu pozornice ("Powerslave Tour"), koja 'osmatra' okupljenu masu, praćena eksplozijama i velikim plamenovima koji su sezali podno krova pozornice. "Can I Play With Madness" sjajan je bio podsjetnik na jednako sjajan "Seventh Son of A Seventh Son".

A tada stižu dvije poslastice, pravi vrhunci večeri - "Rime Of The Ancient Mariner", tijekom koje se Bruce pojavljuje u izderanom plaštu uz pratnju eksplozija, vatrometa i magle koja se spustila na binu. Ukratko - savršeno, bolje ne može. Sjajan razglas, svirka besprijekorna, 'moving' stalan, maksimalno koordiniran.

Da može i bolje od toga, pokazali su prvi taktovi "Powerslavea", na kojoj Bruce izranja iz plamena u poznatoj masci, i nastavlja svojim mađioničarskim 'upravljanjem' nepreglednom masom ljudi.

Kad smo kod maske, recimo da se ne radi o originalnoj, već nešto drukčijoj, čak mi se čini kičastijoj, ali, to je simbol te pjesme i da je nema, makar i ovakve, izvedba bi bila nepotpuna.

Još jedna besprijekorna izvedba, koja uz 'marinera', barem meni, 'najslađi' dio koncerta. Što iz razloga jer nisu izvedene uživo više od 20 godina (osim 'Powerslave' na "Ed Hunter Touru" iz '99), a i zato jer se sigurno radi o ponajboljim pjesmama benda uopće.

"Heaven Can Wait" donio je dašak atmosfere "Somewhere in Timea", a 'ukrasilo' ga je dvadesetak fanova, koji su se pridružili bendu na stageu u uobičajenoj faze te pjesme.

Vruća, goruća atmosfera zakipjela je sa standardnim koncertnim repertoarom; "Run To The Hills" i "Fear Of The Dark", za koju, iako se zasigurno radi o najpoznatijoj pjesmi, po meni, ipak nije bilo mjesta na ovoj turneji.

No ljudi je vole i otpjevana je iz najviše fanovskih grla. I zašto im onda tu radost uskratiti. Regularni dio koncerta završava i ovdje s "Iron Maiden", tijekom koje pozornicu ukrašava balzamirani Eddie, koji se pojavio nakon što se iza Nicka razdvojio 'ulaz' kroz faraonovu glavu.

Finale pjesme i koncerta je vatromet iz Eddievih očiju, usmjeren prema publici, što je označilo kraj nakon sat i pol svirke. Relativno 'mlaki', s obzirom na broj okupljenih, "We want more" ipak je bio znak za povratak benda na stage i dovršetak 'copy/paste' sa splitske play liste.

Bend se tako vraća na pozornicu, a Dickinson predstavlja svoje kolege. Da slučajno ne padne atmosfera na bisu, bend se pobrinuo sa odličnom izvedbom "Moonchild" i "The Clairvoyant" nalova, a tijekom ove druge u šetnju pozornicom, popraćen još jednim vatrometom, izlazi Eddie kao cyborg.

Ovaj veličanstveni spektakl okončan je s neizostavnom "Hallowed Be Thy Name", a kao i u Splitu, i ovdje je Bruce Dickinson najavio snimanje novog studijskog albuma, te popratnu turneju.

A prije toga rekao kako je ovo njihov najbolji koncert u Budimpešti, što nam je potvrdio mađarski kolega, koji ih gleda 25 godina. Rekavši da su zadnji puta u glavnom gradu Mađarske svirali prije osam godina i kako je ovaj koncert doista takav kakvim ga Bruce opisao.

Za kraj mogu još dodati nekoliko stvari, odnosno usporedbi s koncertom u Splitu, koji je ipak imao nekoliko propusta, poput kašnjenja ili 'problema' s razglasom. Ali bez obzira na to, meni je bio veličanstven. E, a sada probajte zamisliti koncert bez takvih 'propusta', niti od strane benda, niti od cijele popratne ekipe, koja je bila na visini zadatka.

I tako ovo nije bio samo koncert, ovo je bio jedan fantastičan show. Ali, ako priznajem bolji sound, pridržavanje satnice, čak i nešto bolje raspoloženje članova benda, onda svakako ima jedna stvar koju ne priznajem Budimpešti, pa makar mi čupali nokte.

Naime, iako nas je u Splitu bilo skoro trećinu manje, bili smo prisniji s bendom, grlatiji, pjevniji, raspoloženiji i kao publika, popratni i jedan od najvažnijih dekora koncerta - bolji. To sam siguran.

Iako sam se naputovao i bio neispavan, ne žalim što sam bio i u Budimpešti, jer vidjeti Iron Maidene meni je poseban događaj, i učinio bih to opet, ako treba i pješke kada ne bi imao druge varijante. Jer ovdje su Iron Maiden ponovno potvrdili zašto spadaju u red ponajvećih svjetskih koncertnih atrakcija.

Svaka čast našim susjedima, ali, usprkos nekim splitskim nedostacima, meni je 'naš' koncet nekako draži. Ne znam, možda je razlog i u sentimentalnosti, u tome što mi je puno ugodnije bilo čuti 'Scream for Me Croatia', nego 'Scream for Me Hungary'. Ali ono što znam da mi je bilo super ugodno nakon ovog koncerta.

I to zato jer je bio izvanredan, ali i zato jer sam bio ponosan što smo u Splitu, bez obzira na skoro trostruku inferiornost, kako sam rekao, možda čak i više i jače pokazali Iron Maidenu koliko ih volimo.

Ispričavamo se zbog slabije kvalitete slika, no nismo uspjeli isposlovati photo pass, a doći bliže od tridesetak metara od pozornice bilo je nemoguća misija.

Set lista:
Intro/Churchill's Speech
Aces High
2 Minutes to Midnight
Revelations
The Trooper
Wasted Years
The Number of the Beast
Can I Play With Madness?
Rime of the Ancient Mariner
Powerslave
Heaven Can Wait
Run to the Hills
Fear of the Dark
Iron Maiden

Bis:
Moonchild
The Clairvoyant
Hallowed Be Thy Name

Foto: Ljudevit Cikač

Izvještaji