Aktualno
Petnaesti album Marilliona izlazi u rujnu
31.7.2008. @ 15:40
Utemeljitelji neoprogresivnog rocka i zasigurno najveći bend tog pravca, britanski Marillion, u rujnu će za Intact Records objaviti novi studijski album, koji će se zvati "Happiness is the Road".
Petnaesti je to studijski album benda, nasljednik "Somewhere Elsea", izašlog prije godinu i pol.
Nakon "Marblesa" iz 2004., bit će to još jedno dvostruko izdanje (Volume 1: Essence, Volume 2: The Hard Shoulder) Marilliona. Benda koji je osnovan 1979. godine pod imenom The Silmarillion (po knjizi J.R.R. Tolkkiena), međutim, dvije godine kasnije je zbog autorskih prava morao promijeniti ime u Marillion.
Prva dva albuma, "Script for a Jester's Tear" (1983.) i "Fugazi" (1984.), smatraju se klasicima neoprogresivnog rocka, a "Misplaced Childhood" (1985.) najuspješniji je album benda, čija se tiraža kreće oko milijun prodanih kopija. S te ploče dolazi i najuspješniji singl, "Kayleight", pjesma koja je te godine 'stanovala' na svim svjetskim ljestvicama, a video spot bio jedan od izvođenijih na tadašnjem, bitno drukčijem MTV- u nego je ovaj današnji.
To su bile godine kada je Marillion bio jedan od 'zaštitnih znakova' velikog EMI Recordsa, a era uspješnosti završava 1987. godine pločom "Clutching at Straws". Zadnje je to ostvarenje na kojem je pjevao karizmatični vokal i izvanredni kompozitor, Škot Derek W. 'Fish' Dick, koji je bio glavni kreator svih tih albuma. Nakon što je bend još ranije, 1984. godine, napustio osnivač, bubnjar Mick Pointer (kasnije osnovao bend Arena, vrlo sličan Marillionu), odlazak Fisha bio je još jedan veliki, ali ovoga puta i nenadoknadiv gubitak za Marillion.
Koji je nakon toga postao tek 'blijeda sjena' benda koji je uživao ogroman ugled i čije se ime izgovaralo s velikim respektom. Iako su u bendu ostali oni koji su sudjelovali u snimanju gotovo svih gore imenovanih albuma (Steve Rothery, gitarista i jedini 'originalni' član od 1979., zatim Pete Trewavas (bas, stigao 1982.), Mark Kelly (klavijature, 1981.), te bubnjar Ian Mosley (od 1984.), Marillion se nikada kasnije, dakle posljednjih dvadeset godina, nije uspio niti približiti ugledu kakvog je uživao u većem dijelu osamdesetih.
Tome nije pridonijela niti pomno odabrana Fishova zamjena Steve Hogarth ('H'), koji je od početka, pa i u svim kasnijim godinama najavljivan kao netko čija će karizma biti jednaka Fishovoj. Međutim, objektivno gledano, i poštujuću sve njegove kvalitete, on to nikada nije bio, a niti će ikada biti.
Istina, Marillion je dva desetljeća unazad mnogo eksperimentirao sa soundom i puno se 'tražio'. Na nekim se albumima jako usko 'povezao' i s popom, no tek je jedan od njih, "Anoraknophobia" iz 2001. godine, ne računajući "Seasons End" iz 1989. godine, koji je 'pokupio' dio stare slave, uspio nešto više 'uzbuditi' kritičarske i fanovske stavove.
Kad smo već spomenuli Pointerova rad nakon Marilliona, recimo da je Fish u solo karijeri snimio osam autorskih i jedan cover album, a uz muziku, bavi se i glumom. Na žalost, nikada mu na um nije ozbiljnije pala misao da se vrati u Marillion.
